Nijedna dubokoumna da ispliva na površinu.

Lebdiš na površini svakodnevnice, mehanički ustaješ, spremaš se na posao, odradiš onih 8 sati u cugu, sa sve pripadajućim petnaestominutnim pauzama x2 i polusatnim ručkom.
Spremno dočekuješ klijente, čas iz Finske, čas iz Danske, i onda one iz Norveške, pa i domaće švedske. Mnogo je toga za obaviti… telefonski pozivi, logiranje, mailovi, chat, korespodencija uzduž i poprijeko. Konstantni plingovi sa sistema za poruke podobro frustriraju, ali moraš da pratiš sve te aktivnosti, i da se neprestano prilagođavaš updejtovanim informacijama, novostima, kolegama.
Raditi za poznate brendove nije nimalo jednostavno, iako je obično potcijenjeno.
Moraš biti na visini zadatka i kad pljušte žalbe, kritike, zahtjevi… i kad moraš iznaći rješenje za svaku od tih stvari. Rješavaš uspješno jedan po jedan zadatak i, uglavnom se snalaziš u žongliranju. Velika prednost je biti virtuoz na tastaturi, i poznavalac raznoraznih softwarea i tehničkih rješenja.

Kako ti je prošao još jedan dan, neznanče? Da li si zadovoljna ishodom ili ćeš teret svoje duše prenijeti na sutrašnji dan..? Sigurno si pokušao da uhvatiš dan, da napraviš sve ono što si u glavi premetao tih 5 radnih dana dok si čeznuo za slobodom i ležernošću. Ali si, ipak, kao većina, ponesen energijom slobodnog dana, krenuo polagano, s kafom, doručkom, skrolanjem po mrežama, socijaliziranjem… pa, onda još jednom kafom. Sati slobode se tope, i u neka doba se sjetiš da te čeka brdo posla, onog koji ne stižeš u onih 5 radnih dana, čeka te čišćenje, nabavka, spremanje hrane, porodica… Čekaju te nagomilani planovi koje bi rado sproveo u djelo, a koji se tiču drugih opcija, interesovanja i pokušaja da se bar za centimetar odlijepiš od mrtve tačke i napraviš pomak ka iskakanju iz životne stihije, rijeke koja te nosi i baca s jedne na drugu stranu… Svi ti planovi opet moraju da čekaju, jer previše je toga, a ti si jedan.. sam. Razmišljaš, mora da postoji lakši način ili bolja strategija, pa uključi konačno taj briljantni um, sijaset talenata, sve na dohvat ruke… milion mogućnosti.

Ipak, konstatno si umoran, budiš se u ranu zoru s laganom aritmijom i uznemirenošću, sve češćim negodovanjem. Imaš probleme s varenjem, vid ti slabi, osjećaš da ti vrijeme izmiče i starost se bliži krupnim koracima, a.. toliko planova, zamisli, ideja još ostaje da lebdi u zraku.

Sjetiš se svih tih likova koji djeluju da život drže čvrsto u šaci, u malom prstu, znaju šta napraviti, šta reći, imaju pravac, Već ti se povraća od njihovih priča jer su uspjeli da ti plasiraju svoj “pogled” na svijet, da ovladaju tvojim i učine ga bezvrijednim. Još te drže maštarije da bi možda i ti mogao nešto više da doprineseš svijetu.. Osjećaš da si se predao, druge puštaš da se razmahuju, da te smatraju neznalicom, osjećaš da si sve svoje talente prokockao, a toliko toga ti je prošlo umom, toliko znanja i mudrosti otišlo u vjetar, a nikad ne stiže da zasja u punom sjaju… I samo sitnice ostavljaš za sobom, jer nemaš istrajnosti, onu uncu energije potrebnu da se preduzme i upotpuni neki poduhvat, uvijek je smetneš i negdje proćerdaš, ona uvijek izostaje kad treba, pa se ponovo predaješ i krećeš uvijek iznova.. Padaš, ustaješ, padaš, ustaješ. Ponestaje ti već daha i gušiš se u blatu neispunjenosti.

Neznanče, ti ćeš sve poreći, jer, svakako… ti si i pametniji, i bolji, i mudriji, i jači. Jedino što nam je zajedničko u ovom trenutku jesu ove riječi koje ja pišem, a ti čitaš.

Može li se pisanjem popuniti praznina što ispunjava cijeli prostor u kome obitavaš dan – noć, bez mogućnosti bijega…? Pišeš u drugom licu jer se libiš ega, obraćaš se svima jer u tebi ništa nije neobično, ništa posebno, pa tu prazninu imaju svi, ako ne sada a ono u nekom momentu svog života. Pisati u prvo licu, ja-pa-ja, odbija kao da bi čovjek sam sebe izdao i samo na sebe mislio kad bi pisao onako.. ja ovo, ja ono, ja sam, ja, pa ja! Ovako je bolje.. znači, ograditi se.
Pišem, pišeš, pišemo… pričam, pričaš, pričamo.. svi smo jedna obična brbljajuća mašina. Pričaš na Facebook, pričaš na YouTubu, pričaš na TikToku, komentarišeš, pričaš na poslu, pričaš s ukućanima (ako ih imaš) i na kraju pričaš sa samim sobom. Ovo zadnje najviše. Ta pričajuća spodoba ne prestaje ni u snu. Pričaš sebi uvijek iste priče, ako ih nisi svjestan, nikad nećeš ni prestati, nećeš ni pokušati promijeniti tu priču. Vodiš teške razgovore koji, otprilike, nikud ne vode.. jer znaš ti sebe, navike te nose, naučene priče, naučene radnje, naučene emocije… i svakim danom sve je teže pobijediti uhodane šablone mentalne strukture.

Osjećaš se neispoljeno, ipak, koliko god pričao u sebi i drugima. Osjećaš da ti vrijeme izmiče, nisi se izrazio, izradio, iživio. Svjestan si mogućnosti, prilika, pogodnosti, znaš da bi mogao mnogo više, a ti uspijevaš samo ono elementarno, hrana, posao, spavanje. Kamo nestaje vrijeme, da li ga je ranije bilo više, zašto smo toliko dangubili… I kao u snu, dani se za tili čas pretvore u nedelje, a nedelje u mjesece, mjeseci u godine… I ne osvrneš se, a ono je već prošlo pola vijeka, sve te je preteklo, neki su novi likovi u punoj snazi i pokušavaju da te poduče životu…

Možda bih trebala nešto napisati, ako ne zbog sebe, a ono zbog tog upornog jednog ili dva posjetioca koji navrate. Nijedan čovjek nije ostrvo, pa tako vjerovatno, ni ja.
Mada sam trenutno na jednom izazovnom duhovnom, a prinudnom testu izolacije i iskupljivanja dosadašnjih potiskivanja i nepromišljenosti, znam da ću ga proći i iz njega izaći još bolja i jača.
Sve je tu, unutra, nakupljeno kao blokirana energija i mora da se riješi. Nema nikoga drugog da to učini za nas. Nema stoika, nema Platona, Ničea, Junga, Krišnamurtija niti bilo koga drugog, kad ostaneš sam sa sobom. A i ne treba ti niko, ako si iskren prema sebi.
Mi smo ti koji moramo svoje smeće očistiti, svoj zapostavljeni unutrašnji dijamant izbrusiti i na svjetlo dana iznijeti. Žaljenju i željama nema mjesta dok traje iskupljivanje. Kapituliraš svim mislima, puštaš ih da kolaju svojim (uvijek istim) labirintom, i već znaš gdje će završiti. Držiš lampu visoko nad sobom i vodiš se za ruku.. uroniš u tamu, prevaziđeš buru, pa opet izroniš i dižeš svoju baklju. Preuzimaš odgovornost.
Šta god činiš, ne zatvaraj srce, to je najveće zlo koje sebi možeš učiniti. Svaka loša misao, okršaj sa drugima, negodovanje, ljutnja.. stvara još veći čvor koji ometa protok energije. Propusti taj osjećaj kroz srce, pusti neka teče… opusti se.
Budi otvoren životu koliko god teško bilo… ovaj sad trenutak se više nikad vratiti neće.. potroši ga pametno.
Amor fati … voli svoj život!

Kroz život radih najrazličitije stvari: nekad sam zapisivala tekstove pjesama, na hiljade njih, bilježila nazive filmova i glumaca, pisala dnevnik svog “nesrećnog” života kao i svaki tinejdžer. Onda učila jezike, čak i u nemilim uslovima izbjeglištva, zapisivala riječi engleskog rječnika, neprestano učila, radila, istraživala.
Već tada su mi nudili (volonterski) posao nastavnika, jer su u meni vidjeli nekog “ćatu”.
Ali nemirna priroda nije dala mira, tjerala me dalje, još jezika, još škola, još nauke.
Vrlo rano uskočih na voz informatike, i nešto kroz škole, a više sama upoznah osnove obrade teksta, grafike, CMS, web, video produkcije… ITIL, serveri, affiliate marketing, ecommerce… šta sve ne!
Okušah se u tehničkoj podršci, Apple proizvodi, Microsoft proizvodi, i razni sistemi poput kase u trgovinama, digitalne brave… Sad se bakćem skupim kafemašinama i kućanskim aparatima, ali to nije ono što sam ja, ne… osjećam da samo dangubim… da mi još uvijek predstoji najveće životno otkriće.
Da pronađem sebe!

Neko je naučnik, neko glumac, neko astronaut…
Neko fotografiše, slika, svira, piše.. to mu je pasija.
Neko kuha i uživa u pripremanju hrane, oduševljen je svakom namirnicom, mirisom, receptom.
Neko je tehničar i svijet gleda kroz niz povezanih poluga, pronalazi skrivene mehanizme i nevidljive zupčanike koji pokreću njegov svijet.
A neko opet voli da podučava, objašnjava, da dijeli znanje… čak i ono koje nikome ne treba.
Neki po cijeli dani samo reaguju, drugi se zabavljaju, treći brinu o svemu.

Ali šta je naše pravo, istinsko biće, ono šta ostane kada skinemo sve odore, i uniforme, titule, postignuća, kad taj mozak što cijeli dan nešto izbacuje, napokon utiša i kad se bura slegne?
Kad naveče legneš u krevet i uskoro više i ne znaš da postojiš?
Kad izbrišeš sve utiske dana, kad zaboraviš sve što ti se desilo, dobro ili loše, kada od tebe ostane samo jedna obična … neizvjesnost?

Ko si i šta radiš ovdje? Je li to što radiš sve što možeš ili si nešto više?
Ove linije što prsti tipkaju su samo iscijeđeni sok misaonog procesa, reakcija na sve što sam vidjela, čula, razmotrila. Nevolja je što od toga nemam apsolutno ništa. To je kao pražnjenje crijeva, moraju se isprazniti, da bi se ponovo napunila. Da li je onda naš posao da ga pokušamo napuniti boljim sastojcima, da taj naš fenomenalni moždani instrument hranimo samo najboljim sastojcima, pa da i pražnjenje bude kvaliettnije?

Da, mi smo akumulativna bića, vođena motivima, kako dobiti više, bolje, kako se što više eksponirati.
Kao da vičemo, vidi me, vidi me! Takmičimo se ko će ostaviti veći utisak… a on ostavlja trag vapaja.
Možemo li se pomjeriti sa nivoa majmunske imitacije? Reagujemo li i kopiramo druge iz nemoći kreiranja bilo čega novog… ? Šta želimo postići? Znamo li… ko smo!?

Iako se u životu ne može biti siguran ni u što, ipak, da starimo u tome se svi možemo složiti, a i uvjeriti.. prije ili kasnije. Svi ćemo umrijeti, apsolutna istina. Završiće se naše fizičko bivstvovanje u ovom vremenskom prostoru. Možemo se opirati koliko hoćemo, oblačiti kao prije 20 godina, ponašati neodgovorno kao i ranije, umišljati da smo još mladi i da nam je kraj daleko, ali znaci da se kraj neizbježno približava su tu, u vidu bora, u vidu bolova tu i tamo, u okoštavanju, u opadanju kose, u varenju.. A još se sve na očigled i ubrzava!

Jedan dio ljudi nikad ne nauči kako da se bori protiv svog nezadovoljstva i kako da ga iskoristi konstruktivno, a ne destruktivno kroz kritiku društva i svega oko sebe. Stresne misli i nakupljene frustracije bi se trebale rješavati odmah, i ne dozvoliti im da se nakupljaju i čine štetu duboko u pozadini.

“Mudroseri ” nikad nisu bili na cijeni. Ljudi vam neće dozvoliti i oprostiti što upirete prstom u ono što čine, a što su obično prinuđeni da čine. Ne znate bolje od njih i nema potrebe da im govorite šta bi trebali da rade, naročito ne nakon što su dugo grcali u mukama. Vi dodjete i kažete da su bolesni, da su okrenuti nevažnim stvarima, da slušaju one koje ne bi trebali slušati, da su u službi “sistema”… Drugim riječima, da su budale i neznalice. Kritikujete nauku jer, zaboga, ona je sada ono što je crkva bila u u srednjem vijeku, hoće da odlučuje, pa joj se treba po svaku cijenu oduprijeti… da ponovo ne bude kao onomad. Trebamo biti pametniji, trebamo, trebamo…

Ti isti kritičari društva nisu u stanju da stvore ništa novo, ali im se ne svidja ono što su drugi stvorili, pa sipaju bujice kritike i nezadovoljstva. Ispoljavanje nezadovoljstva se prenosi kroz umjetnost i pokušava da plasira na velikim takmičenjima, gdje je zabava glavni cilj i motiv svega. I premda takvi nastupi mogu da izazovu oprečne reakcije, kritike, ali i aplauze onih koji rezoniraju sa sadržajem izričaja, ne mogu imati većeg uspjeha jer su, u neku ruku, uljezi koji se pokušavaju na kvarno probiti do vrha Nakon mnogo glamura, veselja i dobre muzike vi dodjete i mantrate o bolesnom umu u zdravom tijelu i još očekujete da će se to nekome svidjeti. Jer, umjetnost! Kako možete biti pobjednik u nečemu što je potpuno drugačije od onog što vi nudite?

Ono što je sigurno jeste da umjetnost oslikava stanje društva odakle dolazi, ali je problem kad se nema dovoljno osjećaja gdje, kada i kome takva umjetnost treba da se nametne. Možda na glasačkom listiću?

Toliko je toga što čovjeku proleti kroz glavu u samo jednom danu, da je pravo čudo kako je glava još uvijek na ramenima. Od samoj jutra, kad se probudiš u cik zore, gotovo tačno u istu minutu, istog sata, pa jurcaš po ovozemaljskom životnom prostoru, prikupljaći stvari i snagu za predstojeći dan, dok se snalaziš sa poslovnim zadacima i odmjeravaš snage s kolegama, pa sve dok se ne dogegaš kući, umoran i energetski očerupan, i još ono malo sati što ti ostane dok opet ne moraš u krevet, s nadom u bolje sutra, cijelo to vrijeme u glavi zuji svekolika aktivnost. Uglavnom iste stvari kojima si se godinama programirao. Rado bi promijenio ploču, ali stare melodije se uporno nameću. Dakako, tu su i stvari novijeg datuma, kao svi ti poslovni poduhvati, sasvim nove kolege, novi ratovi, stare nevolje. Sve traži tvoju pažnju, mnogo čime bi se trebalo više pozabaviti, ali vrijeme izmiče. Stižeš ono najpraktičnije, da spremiš hranu, počistiš kuću, odeš u nabavku. Mnogi projekti su započeti, i na čekanju.

Samorazvoj je još uvijek aktuelna tema i vjerovatno će uvijek biti. Samoposmatrač ne može a da ne primjeti promjene i na svome tijelu i na psihi, vodi neprestano dijalog sa sobom i ocjenjuje da premalo radi na sebi, sa sobom i oko sebe. Zna da bi trebao više, i mnogo je područja koja treba da se poprave, ali praksa izostaje. Nema izgovora. Čim izgovor počinje da klija, u mislima se pojave oni koji su postigli prava čuda i dostignuća za svoga života, i podsjete te da je sve moguće… ako se shvati nužnost unapređivanja života na svim poljima.

Svakog vikenda preslušam neku knjigu, ponekad na danskom, ponekad na švedskom a skoro preslušah i neku knjižicu Robina Sharme, čisto iz radoznalosti. Premda o sebi imam (visoko) mišljenje da sam prerasla te new age “balalajke” pa ipak, radoznalosti ne odolih, i onoj misli, možda saznam nešto novo… Bješe kliše do klišea, već u 100 voda isprana priča, kako treba živjeti, ustajati rano, čitati knjige, pisati dnevnik, biti dobar. Jedan od savjeta je da zamisliš koje poznate, uspješne ljude bi želio da imaš za susjede.. Hmm.. Introvert kao ja ne bi imao baš previše koristi čak i da ima nekog od njih u susjedstvu.. Pao mi je na pamat Krišnamurti, pa on je jedan od onih koji su imali velikog uticaja na moj život, ali šta bih od njega, kao susjeda.. već sam sve preslušala šta je imao reći, i to je to.. Pa i ovako imam susjede, ali nikoga niti poznajem, niti često viđam, a i ne interesuju me baš posebno.

Sve priče kao da su postale suvišne… Čovjek je prepušten samom sebi, da vlastitim snagama gradi svoj put. I to što efikasnije, to bolje. Od drugih možemo dobiti inspiraciju, pa i pomoć, ali mi smo mi glavni glumci u svom filmu, mi smo glavni urednik, režiser i cijela ekipa. U utrci sa vremenom i svim tim praktičnim što se svakodnevno mora obavljati, i sa svim tim mislima kako bi trebao ovo ili ono, vrlo malo vremena i energije ostaje za ono najvažnije, a to je naša sreća i zadovoljstvo. A to je jedino za šta bismo se po svaku cijenu trebali boriti i za što, na kraju, i nije potrebno mnogo.

Prije dvije godine učili smo da peremo ruke kako bi smanjili rizik od zaraze COV-Sars2 virusom, u narodu poznatijim kao korona, Covid 19 i tako.. Ove godine nas uče kako da pronađemo najbliže sklonište i kako da se u njemu ponašamo u slučaju da ovaj najnoviji, Putinov rat, eskalira i preko granica Ukrajine i pretvori se u nuklerani rat, “sa posljedicama koje do sada nismo vidjeli”.

Kao što već mrežama kruže sličice kako ćemo omražene korona-maske zamijeniti sa gas-maskama, tako se sada umjesto toalet papira koji se manijakalno kupovao na početku pandemije sada kupuje brašno i ostale “zlu ne trebalo” potrepštine.

I tako, preko noći se desi preokret, te nas još jednom život iznenadi, premda smo i do sada bili izloženi svakojakim iznenađenjima, ali on (Bog?) ima načina da se izrazi u potpuno nezamislivim scenarijima, pa se onda opet zamislimo.

Vijesti su neumorne od početka ruske invazije na Ukrajinu, šire se kao požar, sasvim razumljivo. I one koje trebamo znati, a i hiljade onih, sporednih, bezveznih, koje nas samo još više čine nervoznim. Jer, sve je sada važno. Da ne promakne neka, pa ćemo se poslije kajati što nismo reagovali, jer je upravo ona bila ključna! Svaki cyber kutak odiše sukobom i nabijenom energijom, a ljudi se nadmeću u tumačenju i objašnjavanju situacije. Toliko nevidljivih eksperata svijet još nije vidio, a postaju sve brojniji.

Ali, šta još novo može da se desi, nema novije od toga da nam se svima život okrenuo naopačke, opasnost ponovo vreba za vratom. Ponovo obični, mali čovjek pati.

Gledajući i slušajući vijesti, gunđajući nezadovoljni, mi ćemo već i preživjeti, ali ne tako daleko, ljudi proživljavaju golgotu, istrebljenje.. Bore se herojski, dobijaju pomoć sa svih strana, pa, ipak, sudbina kao da im je unaprijed određena. To čak i nije sudbina, ne ako se neko, višestruko moćniji odlučio na krvavi pohod i tvoje uništenje. Možeš li se i kako miriti s takvom “sudbinom”, i takvom nepravdom?
Srceparajuće slike kruže internetom, porodice su razdvojene, smrću ili nasilljem, kolone izbjeglica, djeca potpuno sama prelaze granicu… Slika ukrajinskog dječaka koji drži samo jednu plastičnu kesu, bez ikoga, uplakan, obišla je planetu.. Kao i slične fotografije ranije, iz sukoba u Siriji.

Neminovno se vraćaš u prošlost kada si proživljavao slično i ne možeš da se ne upitaš, pa zar se nikad ništa ne nauči? Da li je ijedan rat ikad išta riješio? Može li nezadovoljan čovjek silom postati zadovoljan, tako što će drugome uzeti sve do golog života, pa i sam život? Može mu uzeti kuću, zemlju, zrak koji diše, ali svoju glad nikad utoliti neće. Dokaz je “moja” zemlja.
Gladni još nisu siti, a nikad neće ni biti.

Nastojim da se držim podalje od zaključaka. Šta može obični čovjek da zaključi, a da bude valjano? Tako ograničena jedinka ne treba da gubi vrijeme na rezolucije i odluke, donesene iz skučenih uvida i spoznaja obojenih ličnim preferencijama. Zanos je sve što imamo. Jurcamo okolo i razbacujemo se “znanjem”, samo da bi se osjetili moćnima u cjelokupnoj ovozemaljskoj nemoći. U svom tom nastojanju da oduševimo druge zapravo nemamo sebe, pa kao da druge dozivamo, vidi me, vidi me.. bar me ti vidi, jer ja sebe ne vidim. Pronađi me, jer ja se ne nalazim.

U svim tim vratolomijama međuljudskih odnosa, tražiš utočište, svoju malu oazu.. ono biće s kojim bi bio prisan, imao nešto što samo vama pripada, možda neku tajnu..?