Pisati, to je jedino ostalo. Istresi sve što imaš, iako si možda prazan. Dani liče jedan drugom kao jaje jajetu. Pandemija koronavirusa je još u toku, i svi smo zaledjeni u vremenu. Više se ne opiremo toliko, prihvatili smo stanje kakvim su nam ga predstavili: Koronavirus odnosi žrtve, bolnice su opterećene.
I u jednoj Švedskoj koja jedva da ima 10 miliona stanovnika, padaju žrtve, mnogo više njih nego u drugim nordijskim zemljama. Bar sudeći po statistici. Mediji nas izludjuju sa kontradiktornim vijestima, dokaz opšteg nesnalaženja. Teoretičari zavjere takodje doprinose konfuziji. Strategija funkcioniše, strategija možda ne funkcioniše, saznaćemo za par godina. Virus se brzo širi, virus se ne širi tako brzo, pušači su ugroženi, pušači rjedje obolijevaju, desetine firmi rade na vakcini, vakcina možda nikad neće biti efikasna. I tako te vijesti…
Ne vjeruješ bližnjem svome, više nemaš kontakata, fizičkog dodira. Gledaš rodjeno dijete kako ga nezadovoljstvo obuzima, bijes, i energičnost koje nema gdje da istrese. Potpuno novi uslovi života su na snazi. Ideš na posao od kuće, učiš iz spavaće sobe preko malog ekrana. Video konferencije. Mnogo tipkanja po tastaturi.
Ako si nezaposlen, imaš izbora da gledaš filmove, i serije, da se socijaliziraš na mrežama, da spremaš hranu. Ponekad izadješ. I čekaš da sve prodje. A novi dan donosi novu statistiku koja se ne mijenja.
Možda da otvoriš još jedan FB račun sa potpuno drugim sastavom prijatelja. Što više njih kako bi im možda nešto promovisao. Par Twitter naloga. Mnogo email adresa. Mnogo websajtova.
U nekom uglu postoji i duhovna sekcija, nastojiš se skoncentrisati, pokušavaš se otrgnuti lošim navikama, jer to se sugeriše. Kako znati da je osoba osviještena..? Pa, ako je opuštena, ako nije zatočenik uma i koncepata, obična osoba koja brine o sebi, svojoj prehrani, svom tijelu… koja ti kaže da dišeš i da znaš da to radiš.
Odavno nisi ništa novo naučio i pored tone informacija kojima ti je mozak i sva čula izloženi svakodnevno. Nedostaje fokusa na ono bitno, a šta spada pod “bitno” je, takodje, … upitno. Mnogo je interesantnih tema i ti skačeš s jedne na drugu ne zadržavajući se, kao da tražiš konačan odgovor. Ključ koji će otvoriti sva vrata i zaustaviti potragu.
Ostavljanje utiska
Svi mi želimo da ostavimo utisak. Da li moćne, dobre, ljubazne, zanimljive ili bilo kakve druge osobe, a nipošto negativne i nelagodne. Želimo osvojiti poštovanje, a nekako nam je jasno da ga nećemo dobiti negodovanjem, pa se nadmjećemo u nošenju maski ovih pozitivaca, dobrica, znalaca.
Zašto nam treba tuđe odobrenje i poštovanje? Šta je to u nama što hoće da se osjeća primjećenim.. ne mogu da uprem prstom u to. Nešto je tamo i boli. Ako ga neko primjeti i potvrdi njegovo postojanje možda će nastaviti da se širi i biva sve veće.. produžiće sebi život. Osjećaće se živim, potrebnim, važnim. I nastaviće sa istim ponašanjem, pa makar ono bilo i pogrešno.
Kad potpuno ubiješ tu potrebu da zadovoljiš druge, ostaje prazna ljuštura tebe, kojoj više nije stalo do glumatanja zarad tuđeg mišljenja. Postaješ hodajući patron koji se osnažio amputiranjem nepotrebne hrpe tuđih pretpostavljenih procjena i ocjena. Jer nikad ne možeš biti siguran da je to što si pretpostavio da drugi misle o tebi, u stvari istina.
Razmišljanje
Kao što Sadhuru kaže, “razmišljanje je samo reciklaža podataka koje si već prikupio”
Čim se identifikuješ s nečim, bilo to nacija, religija, titula, ime.. bilo što, jedini zadatak intelekta (uma) je da to zaštiti. Misao i ono znanje, ono što prikupimo preko 5 naših čula je potrebno samo za preživljavanje. Kada si gladan, tvoj jedini problem je da jedeš, onda kada si sit, već imaš druge probleme, gledaš kako da se širiš, ekspanziraš neograničeno.
Amor fati
Možda bih trebala nešto napisati, ako ne zbog sebe, a ono zbog tog upornog jednog ili dva posjetioca koji navrate. Nijedan čovjek nije ostrvo, pa tako vjerovatno, ni ja.
Mada sam trenutno na jednom izazovnom duhovnom, a prinudnom testu izolacije i iskupljivanja dosadašnjih potiskivanja i nepromišljenosti, znam da ću ga proći i iz njega izaći još bolja i jača.
Sve je tu, unutra, nakupljeno kao blokirana energija i mora da se riješi. Nema nikoga drugog da to učini za nas. Nema stoika, nema Platona, Ničea, Junga, Krišnamurtija niti bilo koga drugog, kad ostaneš sam sa sobom. A i ne treba ti niko, ako si iskren prema sebi.
Mi smo ti koji moramo svoje smeće očistiti, svoj zapostavljeni unutrašnji dijamant izbrusiti i na svjetlo dana iznijeti. Žaljenju i željama nema mjesta dok traje iskupljivanje. Kapituliraš svim mislima, puštaš ih da kolaju svojim (uvijek istim) labirintom, i već znaš gdje će završiti. Držiš lampu visoko nad sobom i vodiš se za ruku.. uroniš u tamu, prevaziđeš buru, pa opet izroniš i dižeš svoju baklju. Preuzimaš odgovornost.
Šta god činiš, ne zatvaraj srce, to je najveće zlo koje sebi možeš učiniti. Svaka loša misao, okršaj sa drugima, negodovanje, ljutnja.. stvara još veći čvor koji ometa protok energije. Propusti taj osjećaj kroz srce, pusti neka teče… opusti se.
Budi otvoren životu koliko god teško bilo… ovaj sad trenutak se više nikad vratiti neće.. potroši ga pametno.
Amor fati … voli svoj život!
Začarani krug
Život nam se sve više usložnjava, a mi imamo sve manje slobodne “radne memorije” da možemo procesuirati sve to čemu smo svakodnevno izloženi, i fizički i psihički. Sami smo se upleli u mrežu informacija i ta aždaja prijeti da nas potpuno proguta. Ne možeš više ni ući na neku od mreža a da ne budeš zasut svekolikim informacijama i vijestima i sve se nameću kao važne. Trebaš biti u toku sa političkom situacijom, sa lokalnim zbivanjima, zdravom prehranom, naučnim otkrićima, ne smiješ propustiti ni poslednji status poznatih ličnosti, kao ni samorazvojni savjet dana…
Onda svi ti “prijatelji” što kače slike sa odmora i traže pažnju, baš kao da si dužan svjedočiti svakom njihovom koraku. Svaki smisao za mjeru se prevazišao, niko ne razmišlja o tome da je sve to tako bezvrijedno u onom čisto ekzistencijalnom smislu. Mudrost i znanje je podređeno trenutnim impulsima i niskim strastima jer su ljudi .. nesretni i nezadovoljni. Prekomjerna aktivnost ukazuje da se nešto iza scene dešava… more je uzburkano. Nemam snage da se izlažem tuđim burama, kad i svojih imam previše.
Sve češće samo uđem i izađem, jer mi je dosta tog začaranog kruga.
Atma – tvoje istinsko biće
Kroz život radih najrazličitije stvari: nekad sam zapisivala tekstove pjesama, na hiljade njih, bilježila nazive filmova i glumaca, pisala dnevnik svog “nesrećnog” života kao i svaki tinejdžer. Onda učila jezike, čak i u nemilim uslovima izbjeglištva, zapisivala riječi engleskog rječnika, neprestano učila, radila, istraživala.
Već tada su mi nudili (volonterski) posao nastavnika, jer su u meni vidjeli nekog “ćatu”.
Ali nemirna priroda nije dala mira, tjerala me dalje, još jezika, još škola, još nauke.
Vrlo rano uskočih na voz informatike, i nešto kroz škole, a više sama upoznah osnove obrade teksta, grafike, CMS, web, video produkcije… ITIL, serveri, affiliate marketing, ecommerce… šta sve ne!
Okušah se u tehničkoj podršci, Apple proizvodi, Microsoft proizvodi, i razni sistemi poput kase u trgovinama, digitalne brave… Sad se bakćem skupim kafemašinama i kućanskim aparatima, ali to nije ono što sam ja, ne… osjećam da samo dangubim… da mi još uvijek predstoji najveće životno otkriće.
Da pronađem sebe!
Neko je naučnik, neko glumac, neko astronaut…
Neko fotografiše, slika, svira, piše.. to mu je pasija.
Neko kuha i uživa u pripremanju hrane, oduševljen je svakom namirnicom, mirisom, receptom.
Neko je tehničar i svijet gleda kroz niz povezanih poluga, pronalazi skrivene mehanizme i nevidljive zupčanike koji pokreću njegov svijet.
A neko opet voli da podučava, objašnjava, da dijeli znanje… čak i ono koje nikome ne treba.
Neki po cijeli dani samo reaguju, drugi se zabavljaju, treći brinu o svemu.
Ali šta je naše pravo, istinsko biće, ono šta ostane kada skinemo sve odore, i uniforme, titule, postignuća, kad taj mozak što cijeli dan nešto izbacuje, napokon utiša i kad se bura slegne?
Kad naveče legneš u krevet i uskoro više i ne znaš da postojiš?
Kad izbrišeš sve utiske dana, kad zaboraviš sve što ti se desilo, dobro ili loše, kada od tebe ostane samo jedna obična … neizvjesnost?
Ko si i šta radiš ovdje? Je li to što radiš sve što možeš ili si nešto više?
Ove linije što prsti tipkaju su samo iscijeđeni sok misaonog procesa, reakcija na sve što sam vidjela, čula, razmotrila. Nevolja je što od toga nemam apsolutno ništa. To je kao pražnjenje crijeva, moraju se isprazniti, da bi se ponovo napunila. Da li je onda naš posao da ga pokušamo napuniti boljim sastojcima, da taj naš fenomenalni moždani instrument hranimo samo najboljim sastojcima, pa da i pražnjenje bude kvaliettnije?
Da, mi smo akumulativna bića, vođena motivima, kako dobiti više, bolje, kako se što više eksponirati.
Kao da vičemo, vidi me, vidi me! Takmičimo se ko će ostaviti veći utisak… a on ostavlja trag vapaja.
Možemo li se pomjeriti sa nivoa majmunske imitacije? Reagujemo li i kopiramo druge iz nemoći kreiranja bilo čega novog… ? Šta želimo postići? Znamo li… ko smo!?
50
Iako se u životu ne može biti siguran ni u što, ipak, da starimo u tome se svi možemo složiti, a i uvjeriti.. prije ili kasnije. Svi ćemo umrijeti, apsolutna istina. Završiće se naše fizičko bivstvovanje u ovom vremenskom prostoru. Možemo se opirati koliko hoćemo, oblačiti kao prije 20 godina, ponašati neodgovorno kao i ranije, umišljati da smo još mladi i da nam je kraj daleko, ali znaci da se kraj neizbježno približava su tu, u vidu bora, u vidu bolova tu i tamo, u okoštavanju, u opadanju kose, u varenju.. A još se sve na očigled i ubrzava!
I šta ćemo sad?
Jedan dio ljudi nikad ne nauči kako da se bori protiv svog nezadovoljstva i kako da ga iskoristi konstruktivno, a ne destruktivno kroz kritiku društva i svega oko sebe. Stresne misli i nakupljene frustracije bi se trebale rješavati odmah, i ne dozvoliti im da se nakupljaju i čine štetu duboko u pozadini.
“Mudroseri ” nikad nisu bili na cijeni. Ljudi vam neće dozvoliti i oprostiti što upirete prstom u ono što čine, a što su obično prinuđeni da čine. Ne znate bolje od njih i nema potrebe da im govorite šta bi trebali da rade, naročito ne nakon što su dugo grcali u mukama. Vi dodjete i kažete da su bolesni, da su okrenuti nevažnim stvarima, da slušaju one koje ne bi trebali slušati, da su u službi “sistema”… Drugim riječima, da su budale i neznalice. Kritikujete nauku jer, zaboga, ona je sada ono što je crkva bila u u srednjem vijeku, hoće da odlučuje, pa joj se treba po svaku cijenu oduprijeti… da ponovo ne bude kao onomad. Trebamo biti pametniji, trebamo, trebamo…
Ti isti kritičari društva nisu u stanju da stvore ništa novo, ali im se ne svidja ono što su drugi stvorili, pa sipaju bujice kritike i nezadovoljstva. Ispoljavanje nezadovoljstva se prenosi kroz umjetnost i pokušava da plasira na velikim takmičenjima, gdje je zabava glavni cilj i motiv svega. I premda takvi nastupi mogu da izazovu oprečne reakcije, kritike, ali i aplauze onih koji rezoniraju sa sadržajem izričaja, ne mogu imati većeg uspjeha jer su, u neku ruku, uljezi koji se pokušavaju na kvarno probiti do vrha Nakon mnogo glamura, veselja i dobre muzike vi dodjete i mantrate o bolesnom umu u zdravom tijelu i još očekujete da će se to nekome svidjeti. Jer, umjetnost! Kako možete biti pobjednik u nečemu što je potpuno drugačije od onog što vi nudite?
Ono što je sigurno jeste da umjetnost oslikava stanje društva odakle dolazi, ali je problem kad se nema dovoljno osjećaja gdje, kada i kome takva umjetnost treba da se nametne. Možda na glasačkom listiću?
Utrka s vremenom i mislima
Toliko je toga što čovjeku proleti kroz glavu u samo jednom danu, da je pravo čudo kako je glava još uvijek na ramenima. Od samoj jutra, kad se probudiš u cik zore, gotovo tačno u istu minutu, istog sata, pa jurcaš po ovozemaljskom životnom prostoru, prikupljaći stvari i snagu za predstojeći dan, dok se snalaziš sa poslovnim zadacima i odmjeravaš snage s kolegama, pa sve dok se ne dogegaš kući, umoran i energetski očerupan, i još ono malo sati što ti ostane dok opet ne moraš u krevet, s nadom u bolje sutra, cijelo to vrijeme u glavi zuji svekolika aktivnost. Uglavnom iste stvari kojima si se godinama programirao. Rado bi promijenio ploču, ali stare melodije se uporno nameću. Dakako, tu su i stvari novijeg datuma, kao svi ti poslovni poduhvati, sasvim nove kolege, novi ratovi, stare nevolje. Sve traži tvoju pažnju, mnogo čime bi se trebalo više pozabaviti, ali vrijeme izmiče. Stižeš ono najpraktičnije, da spremiš hranu, počistiš kuću, odeš u nabavku. Mnogi projekti su započeti, i na čekanju.
Samorazvoj je još uvijek aktuelna tema i vjerovatno će uvijek biti. Samoposmatrač ne može a da ne primjeti promjene i na svome tijelu i na psihi, vodi neprestano dijalog sa sobom i ocjenjuje da premalo radi na sebi, sa sobom i oko sebe. Zna da bi trebao više, i mnogo je područja koja treba da se poprave, ali praksa izostaje. Nema izgovora. Čim izgovor počinje da klija, u mislima se pojave oni koji su postigli prava čuda i dostignuća za svoga života, i podsjete te da je sve moguće… ako se shvati nužnost unapređivanja života na svim poljima.
Svakog vikenda preslušam neku knjigu, ponekad na danskom, ponekad na švedskom a skoro preslušah i neku knjižicu Robina Sharme, čisto iz radoznalosti. Premda o sebi imam (visoko) mišljenje da sam prerasla te new age “balalajke” pa ipak, radoznalosti ne odolih, i onoj misli, možda saznam nešto novo… Bješe kliše do klišea, već u 100 voda isprana priča, kako treba živjeti, ustajati rano, čitati knjige, pisati dnevnik, biti dobar. Jedan od savjeta je da zamisliš koje poznate, uspješne ljude bi želio da imaš za susjede.. Hmm.. Introvert kao ja ne bi imao baš previše koristi čak i da ima nekog od njih u susjedstvu.. Pao mi je na pamat Krišnamurti, pa on je jedan od onih koji su imali velikog uticaja na moj život, ali šta bih od njega, kao susjeda.. već sam sve preslušala šta je imao reći, i to je to.. Pa i ovako imam susjede, ali nikoga niti poznajem, niti često viđam, a i ne interesuju me baš posebno.
Sve priče kao da su postale suvišne… Čovjek je prepušten samom sebi, da vlastitim snagama gradi svoj put. I to što efikasnije, to bolje. Od drugih možemo dobiti inspiraciju, pa i pomoć, ali mi smo mi glavni glumci u svom filmu, mi smo glavni urednik, režiser i cijela ekipa. U utrci sa vremenom i svim tim praktičnim što se svakodnevno mora obavljati, i sa svim tim mislima kako bi trebao ovo ili ono, vrlo malo vremena i energije ostaje za ono najvažnije, a to je naša sreća i zadovoljstvo. A to je jedino za šta bismo se po svaku cijenu trebali boriti i za što, na kraju, i nije potrebno mnogo.
Gladni još nisu siti, a nikad neće ni biti
Prije dvije godine učili smo da peremo ruke kako bi smanjili rizik od zaraze COV-Sars2 virusom, u narodu poznatijim kao korona, Covid 19 i tako.. Ove godine nas uče kako da pronađemo najbliže sklonište i kako da se u njemu ponašamo u slučaju da ovaj najnoviji, Putinov rat, eskalira i preko granica Ukrajine i pretvori se u nuklerani rat, “sa posljedicama koje do sada nismo vidjeli”.
Kao što već mrežama kruže sličice kako ćemo omražene korona-maske zamijeniti sa gas-maskama, tako se sada umjesto toalet papira koji se manijakalno kupovao na početku pandemije sada kupuje brašno i ostale “zlu ne trebalo” potrepštine.

I tako, preko noći se desi preokret, te nas još jednom život iznenadi, premda smo i do sada bili izloženi svakojakim iznenađenjima, ali on (Bog?) ima načina da se izrazi u potpuno nezamislivim scenarijima, pa se onda opet zamislimo.
Vijesti su neumorne od početka ruske invazije na Ukrajinu, šire se kao požar, sasvim razumljivo. I one koje trebamo znati, a i hiljade onih, sporednih, bezveznih, koje nas samo još više čine nervoznim. Jer, sve je sada važno. Da ne promakne neka, pa ćemo se poslije kajati što nismo reagovali, jer je upravo ona bila ključna! Svaki cyber kutak odiše sukobom i nabijenom energijom, a ljudi se nadmeću u tumačenju i objašnjavanju situacije. Toliko nevidljivih eksperata svijet još nije vidio, a postaju sve brojniji.

Ali, šta još novo može da se desi, nema novije od toga da nam se svima život okrenuo naopačke, opasnost ponovo vreba za vratom. Ponovo obični, mali čovjek pati.
Gledajući i slušajući vijesti, gunđajući nezadovoljni, mi ćemo već i preživjeti, ali ne tako daleko, ljudi proživljavaju golgotu, istrebljenje.. Bore se herojski, dobijaju pomoć sa svih strana, pa, ipak, sudbina kao da im je unaprijed određena. To čak i nije sudbina, ne ako se neko, višestruko moćniji odlučio na krvavi pohod i tvoje uništenje. Možeš li se i kako miriti s takvom “sudbinom”, i takvom nepravdom?
Srceparajuće slike kruže internetom, porodice su razdvojene, smrću ili nasilljem, kolone izbjeglica, djeca potpuno sama prelaze granicu… Slika ukrajinskog dječaka koji drži samo jednu plastičnu kesu, bez ikoga, uplakan, obišla je planetu.. Kao i slične fotografije ranije, iz sukoba u Siriji.

Neminovno se vraćaš u prošlost kada si proživljavao slično i ne možeš da se ne upitaš, pa zar se nikad ništa ne nauči? Da li je ijedan rat ikad išta riješio? Može li nezadovoljan čovjek silom postati zadovoljan, tako što će drugome uzeti sve do golog života, pa i sam život? Može mu uzeti kuću, zemlju, zrak koji diše, ali svoju glad nikad utoliti neće. Dokaz je “moja” zemlja.
Gladni još nisu siti, a nikad neće ni biti.
Pred liftom
Nastojim da se držim podalje od zaključaka. Šta može obični čovjek da zaključi, a da bude valjano? Tako ograničena jedinka ne treba da gubi vrijeme na rezolucije i odluke, donesene iz skučenih uvida i spoznaja obojenih ličnim preferencijama. Zanos je sve što imamo. Jurcamo okolo i razbacujemo se “znanjem”, samo da bi se osjetili moćnima u cjelokupnoj ovozemaljskoj nemoći. U svom tom nastojanju da oduševimo druge zapravo nemamo sebe, pa kao da druge dozivamo, vidi me, vidi me.. bar me ti vidi, jer ja sebe ne vidim. Pronađi me, jer ja se ne nalazim.
U svim tim vratolomijama međuljudskih odnosa, tražiš utočište, svoju malu oazu.. ono biće s kojim bi bio prisan, imao nešto što samo vama pripada, možda neku tajnu..?
Da nije tužno bilo bi žalosno
Ako se malo želi izaći iz komfor zone (a to svakako treba povremeno), sada je prilika na pretek: samo komentariši objavljene članke o koroni i vakcinama! Dobićeš pljuvanje, uvrede, najgore etikete.. a to je dobro za duhovni razvoj, valja ego izdržati sav taj samoizazvani linč.
Mnogi se i ne usuđuju, jer lakše je slagati se s većinom, biti ljubazan… nekritičan. Ali, kako se slagati sa nerazumnom i nezahvalnom bagrom koja pljuje i onaniše po svemu što se objavljuje, kao da ih neko tjera da to prate i čitaju, pa moraju da reaguju na svaki šum onoga što im ne odgovara. Imam osjećaj da bi popljuvali i Isusa i Muhameda da se kojim slučajem sad pojave. Na svu sreću , ili da kažem, RAZUM, moj je fitilj puno duži, i ne marim za one što istresaju svoje frustracije, čak šta više, žalim ih jer ne znaju šta ih je snašlo.. a to je otprilike SINDROM KUHANE ŽABE.
A zašto je uopšte važno da se ti koji se ne slažeš sa takvim javnim mnjenjem, oglasiš, pa ma šta koštalo… Važno je jer će ako ih pustiš, njima takvima ego još više porasti i misliće tj. umisliće da njihovo trabunjanje pije vode i da su u pravu. Pa će dizati na još veću revoluciju, nikakvim činjenicama niti argumentima osnovanu. Nerazum se svakodnevno treba gasiti dozom razuma. I onda imaš dvije opcije: ćutati i gutati, gledati to ili pustiti svoj glas. Iako bi radije pustio da se žabice kuhaju u svojoj nesvijesti, nemoći, neznanju i, nadasve, inatu, dok ne bude prekasno da iskoče. Da nije tužno bilo bi žalosno.
OTAC
Da je živ danas bi punio 84 godine.
Kakva kombinacija životnih sastojaka u samo jednoj živućoj instanci ljudskog roda. Djetinjstvo, možda bijedno, bez mnogo perspektive u ondašnje vrijeme i na ondašnjem mjestu, malenoj zabiti malene provincije, Bogu iza leđa, što bi rekli da budu više slikoviti.
Velika porodica, siromaštvo. Tvoj prvi veliki iskorak u svijet je odlazak na služenje vojske. Ona ti je jedna od životnih škola, tu si vidio svijeta, bar ono do Ohrida u Makedoniji. Tu si naučio pisati, doduše samo ćirilicu, ali i to je dovoljno da se možeš javiti kući. Vratio si se mlad i snažan, novim govorom obogaćen, iskustvima koja znače moć u tvome selu i zanos mladoj supruzi koja te čekala 2 godine duge…
Život, ponovo drugačiji započinje, pristižu i djeca. U grotlu si svoje porodice i najmlađi medju njima, moraš se povinovati , iako si već odrastao, oženjeni čovjek. Zajednica i njena pravila rukovode tvojim životom, a to se odražava i na porodicu koju, upravo, stičeš. Djeca obolijevaju, daleko si od bolnice, a još dalje od one u koju se oboljeli od ospica( krzamaka) upućuju na liječenje. Ni novaca nemaš za taj put, ali se snalaziš i dvoje malene djece ostavljaš u sarajevskoj bolnici. Cijelu noć istovaraš ugalj, da bi se mogao vratiti kući.
Ali, jedno dijete ti umire, drugo se mjesecima kasnije vraća s posljedicama.
Kako se osjećaš, mili oče?