Gladni još nisu siti, a nikad neće ni biti

Prije dvije godine učili smo da peremo ruke kako bi smanjili rizik od zaraze COV-Sars2 virusom, u narodu poznatijim kao korona, Covid 19 i tako.. Ove godine nas uče kako da pronađemo najbliže sklonište i kako da se u njemu ponašamo u slučaju da ovaj najnoviji, Putinov rat, eskalira i preko granica Ukrajine i pretvori se u nuklerani rat, “sa posljedicama koje do sada nismo vidjeli”.

Kao što već mrežama kruže sličice kako ćemo omražene korona-maske zamijeniti sa gas-maskama, tako se sada umjesto toalet papira koji se manijakalno kupovao na početku pandemije sada kupuje brašno i ostale “zlu ne trebalo” potrepštine.

I tako, preko noći se desi preokret, te nas još jednom život iznenadi, premda smo i do sada bili izloženi svakojakim iznenađenjima, ali on (Bog?) ima načina da se izrazi u potpuno nezamislivim scenarijima, pa se onda opet zamislimo.

Vijesti su neumorne od početka ruske invazije na Ukrajinu, šire se kao požar, sasvim razumljivo. I one koje trebamo znati, a i hiljade onih, sporednih, bezveznih, koje nas samo još više čine nervoznim. Jer, sve je sada važno. Da ne promakne neka, pa ćemo se poslije kajati što nismo reagovali, jer je upravo ona bila ključna! Svaki cyber kutak odiše sukobom i nabijenom energijom, a ljudi se nadmeću u tumačenju i objašnjavanju situacije. Toliko nevidljivih eksperata svijet još nije vidio, a postaju sve brojniji.

Ali, šta još novo može da se desi, nema novije od toga da nam se svima život okrenuo naopačke, opasnost ponovo vreba za vratom. Ponovo obični, mali čovjek pati.

Gledajući i slušajući vijesti, gunđajući nezadovoljni, mi ćemo već i preživjeti, ali ne tako daleko, ljudi proživljavaju golgotu, istrebljenje.. Bore se herojski, dobijaju pomoć sa svih strana, pa, ipak, sudbina kao da im je unaprijed određena. To čak i nije sudbina, ne ako se neko, višestruko moćniji odlučio na krvavi pohod i tvoje uništenje. Možeš li se i kako miriti s takvom “sudbinom”, i takvom nepravdom?
Srceparajuće slike kruže internetom, porodice su razdvojene, smrću ili nasilljem, kolone izbjeglica, djeca potpuno sama prelaze granicu… Slika ukrajinskog dječaka koji drži samo jednu plastičnu kesu, bez ikoga, uplakan, obišla je planetu.. Kao i slične fotografije ranije, iz sukoba u Siriji.

Slika svijeta u kojem živimo

Neminovno se vraćaš u prošlost kada si proživljavao slično i ne možeš da se ne upitaš, pa zar se nikad ništa ne nauči? Da li je ijedan rat ikad išta riješio? Može li nezadovoljan čovjek silom postati zadovoljan, tako što će drugome uzeti sve do golog života, pa i sam život? Može mu uzeti kuću, zemlju, zrak koji diše, ali svoju glad nikad utoliti neće. Dokaz je “moja” zemlja.
Gladni još nisu siti, a nikad neće ni biti.

Uloguj se da bi vidio ostatak sadržaja.Molimo . Nisi član? Pridruži Se

You may also like...