Bilježnica – blog od 3 decenije

Šta je to bilježnica, i koja joj je svrha?
Sve je počelo kao lični dnevnik u kojem su se našli stari tekstovi koji su nekad bili u papirnoj formi. Sa pojavom bloga početkom 2000-tih uskočila sam i na taj voz i počela piskarati na blogger .ba kao novopečena mama. Tako je otpočeo sasvim drugi period pisanja dnevnika, pisanje za publiku. Više nisi mogao biti tako intiman kao sam sa sobom, pa si pisao ono opšte-prihvaćeno, ne suviše lično, ali, ipak, nešto što ostavlja lični trag.

Medjutim, sve to jednom predje u monotoniju, naročito ako nemaš o čemu da pišeš, ako ti život krene nekim tokom kojem se nisi nadao i ako još uvijek razmišljaš na ono što ostade na papiru.. Pa se osjećaš podijeljeno.. izmedju papirne i online verzije. Dvije polovice tebe, a ni u jednoj te nema dovoljno. Onda su došle socijalne mreže, pa si se i tamo dogodio, opet razbacan na sve strane, djelići tebe se i danas nalaze negdje u nekim prašnjavim serverima.

Htjela sam sve objediniti i napraviti vlastiti sajt, gdje bih nastavila blogati, ono goli život, sve kako jeste, bez ustezanja. Uporedo sam radila na drugim projektima koji su bili konkretniji: jasna usluga, jasan cilj i ništa lično. Moj lični blog je trebao biti nešto samo za mene, gdje bih se istresala do mile volje, neki anonimni sajt za koji ni Google ne bi mario. Bila sam jedno vrijeme na domenu jajesam .com, onomad kad sam se puno bavila istraživanjem duhovnosti, pa i težila nekom prosvjetljenju, stoga je taj domen bio cool. Još jedan trofej ega. Ali uskoro se više nisam dobro osjećala na tom domenu, pa sam promijenila u bilježnica. Bilježnica.com postoji već dugo, ali nikada na njoj nisam poradila, pa je ostala takva kakva jeste: razni tekstovi i književni pokušaji rastegnuti kroz decenije. Naravno, prepisala sam svoje papirne dnevnike, moram priznati. bio je to opsežan posao digitalizovanja svih svezaka, ali sad je sve tu od 1990. godine. Tada blog kao blog nije ni postojao, pa tek je i Microsoft bio lansirao svoj Windows, a blog kao fenomen se pojavio kao što rekoh, početkom novog milenija. Google se vjerovatno ne osvrće na datume ovog bloga, zato ga nije ni rangirao nešto posebno, jer da jeste… bio bi u vrhu rezultata pretrage bar za termin “bilježnica”. Ali nije. Vjerovatno i zbog toga što postoji poznata knjiga i film sa istim imenom, i to je ono što ljudi uglavnom traže, a ne tamo neku blogerku koja bilježi u svoju bilježnicu.

Bilježnica je trenutno poluotvoreni blog, sa mnogo privatnih postova, postova koji su dijelom vidljivi i postova potpuno vidljivih. Oduvijek mi je bilo teško da osmislim svoj lični dnevnik, jer sam bila u dilemi šta želim s njim. S jedne strane željela sam mjesto gdje ću opisivati svoja dnevna dešavanja, osjećaje, stremljenja, nade, ispovijedati se sama sebi, tako raščistiti moždane vijuge i bar malo doći do jasnoće u cijeloj ovoj životnoj zbrci. S druge strane sam znala da to neće biti interesantno drugima. Prizanajem, htjela sam i jedno i drugo, da mogu da lajem na sva usta i da to bude interesantno i drugima. A to nije baš lako, pa morao bi biti đavolje dobar u pisanju, imati ekstravagantan život ili bujnu maštu, pa da zadržiš publiku na ličnom blogu. Jer, niko ne želi da čita tudje žalopojke, frustracije i neispunjene želje. Internet, bar koliko ga ja poznajem je medij gdje tražimo sve, i da kupimo cipele i da pročitamo knjigu i da se socijaliziramo i da nešto naučimo… Na ličnom blogu nema dovoljno “mesa” za koje bi se neko uhvatio, osim ako mu život nije tako bijedan da ga jedino tješi kad čita tudje prenemaganje. Elem, htjela sam da kada neko navrati na ovaj sajt, nadje nešto za sebe, neku pouku, inspiraciju… Ili da nauči nešto što nije znao, pa nastavi dalje da istražuje. Stoga sam razdvojila privatni dio od javnog, i odabrala teme koje mene interesuju, a to je, uglavnom, informaciona tehnologija, duhovnost, umjetnost, zdravlje…

I dok sam ranije oklijevala i čekala da mi padne super ideja za moj lični sajt, sada sam uglavnom mirna i nemam više nekih ambicija s njim… stoga nema ni velikih očekivanja, pišem za svoju dušu. Znam, novo je doba, blogovi kakvi su nekad bili nisu više tako in, influenseri su sad na Instagramu, YouTubeu… sve je prešlo na novi level, ali ja se držim ovoga. Čovjek dodje u godine kada više ne može puno da mijenja, uhvati se one grane koja djeluje čvrsta i stabilna da može držati još neko vrijeme. A ono ide li, ide, nemilosrdno. 🙂

Uloguj se da bi vidio ostatak sadržaja.Molimo . Nisi član? Pridruži Se

Možda vam se svidi