Bilježnica

Nijedna dubokoumna da ispliva na površinu. Lebdiš na površini svakodnevnice, mehanički ustaješ, spremaš se na posao, odradiš onih 8 sati u cugu, sa sve pripadajućim petnaestominutnim pauzama x2 i polusatnim ručkom. Spremno dočekuješ klijente, čas iz Finske, čas iz Danske, i onda one iz Norveške, pa i domaće švedske. Mnogo je toga za obaviti… telefonski pozivi, logiranje, mailovi, chat, korespodencija uzduž i poprijeko. Konstantni plingovi sa sistema za poruke podobro frustriraju, ali moraš da pratiš sve te aktivnosti, i da se neprestano prilagođavaš updejtovanim informacijama, novostima, kolegama. Raditi za poznate brendove nije nimalo jednostavno, iako je obično potcijenjeno. Moraš biti na visini zadatka i kad pljušte žalbe, kritike, zahtjevi… i…

Kako ti je prošao još jedan dan, neznanče? Da li si zadovoljna ishodom ili ćeš teret svoje duše prenijeti na sutrašnji dan..? Sigurno si pokušao da uhvatiš dan, da napraviš sve ono što si u glavi premetao tih 5 radnih dana dok si čeznuo za slobodom i ležernošću. Ali si, ipak, kao većina, ponesen energijom slobodnog dana, krenuo polagano, s kafom, doručkom, skrolanjem po mrežama, socijaliziranjem… pa, onda još jednom kafom. Sati slobode se tope, i u neka doba se sjetiš da te čeka brdo posla, onog koji ne stižeš u onih 5 radnih dana, čeka te čišćenje, nabavka, spremanje hrane, porodica… Čekaju te nagomilani planovi koje bi rado sproveo…

Može li se pisanjem popuniti praznina što ispunjava cijeli prostor u kome obitavaš dan – noć, bez mogućnosti bijega…? Pišeš u drugom licu jer se libiš ega, obraćaš se svima jer u tebi ništa nije neobično, ništa posebno, pa tu prazninu imaju svi, ako ne sada a ono u nekom momentu svog života. Pisati u prvo licu, ja-pa-ja, odbija kao da bi čovjek sam sebe izdao i samo na sebe mislio kad bi pisao onako.. ja ovo, ja ono, ja sam, ja, pa ja! Ovako je bolje.. znači, ograditi se. Pišem, pišeš, pišemo… pričam, pričaš, pričamo.. svi smo jedna obična brbljajuća mašina. Pričaš na Facebook, pričaš na YouTubu, pričaš na TikToku, komentarišeš,…

Zvučni zapis objave Amor fati Možda bih trebala nešto napisati, ako ne zbog sebe, a ono zbog tog upornog jednog ili dva posjetioca koji navrate. Nijedan čovjek nije ostrvo, pa tako vjerovatno, ni ja. Mada sam trenutno na jednom izazovnom duhovnom, a prinudnom testu izolacije i iskupljivanja dosadašnjih potiskivanja i nepromišljenosti, znam da ću ga proći i iz njega izaći još bolja i jača. Sve je tu, unutra, nakupljeno kao blokirana energija i mora da se riješi. Nema nikoga drugog da to učini za nas. Nema stoika, nema Platona, Ničea, Junga, Krišnamurtija niti bilo koga drugog, kad ostaneš sam sa sobom. A i ne treba ti niko, ako si iskren…

Kroz život radih najrazličitije stvari: nekad sam zapisivala tekstove pjesama, na hiljade njih, bilježila nazive filmova i glumaca, pisala dnevnik svog “nesrećnog” života kao i svaki tinejdžer. Onda učila jezike, čak i u nemilim uslovima izbjeglištva, zapisivala riječi engleskog rječnika, neprestano učila, radila, istraživala. Već tada su mi nudili (volonterski) posao nastavnika, jer su u meni vidjeli nekog “ćatu”.Ali nemirna priroda nije dala mira, tjerala me dalje, još jezika, još škola, još nauke. Vrlo rano uskočih na voz informatike, i nešto kroz škole, a više sama upoznah osnove obrade teksta, grafike, CMS, web, video produkcije… ITIL, serveri, affiliate marketing, ecommerce… šta sve ne!Okušah se u tehničkoj podršci, Apple proizvodi, Microsoft…

Jedan dio ljudi nikad ne nauči kako da se bori protiv svog nezadovoljstva i kako da ga iskoristi konstruktivno, a ne destruktivno kroz kritiku društva i svega oko sebe. Stresne misli i nakupljene frustracije bi se trebale rješavati odmah, i ne dozvoliti im da se nakupljaju i čine štetu duboko u pozadini. “Mudroseri ” nikad nisu bili na cijeni. Ljudi vam neće dozvoliti i oprostiti što upirete prstom u ono što čine, a što su obično prinuđeni da čine. Ne znate bolje od njih i nema potrebe da im govorite šta bi trebali da rade, naročito ne nakon što su dugo grcali u mukama. Vi dodjete i kažete da su…

Toliko je toga što čovjeku proleti kroz glavu u samo jednom danu, da je pravo čudo kako je glava još uvijek na ramenima. Od samoj jutra, kad se probudiš u cik zore, gotovo tačno u istu minutu, istog sata, pa jurcaš po ovozemaljskom životnom prostoru, prikupljaći stvari i snagu za predstojeći dan, dok se snalaziš sa poslovnim zadacima i odmjeravaš snage s kolegama, pa sve dok se ne dogegaš kući, umoran i energetski očerupan, i još ono malo sati što ti ostane dok opet ne moraš u krevet, s nadom u bolje sutra, cijelo to vrijeme u glavi zuji svekolika aktivnost. Uglavnom iste stvari kojima si se godinama programirao. Rado…

Prije dvije godine učili smo da peremo ruke kako bi smanjili rizik od zaraze COV-Sars2 virusom, u narodu poznatijim kao korona, Covid 19 i tako.. Ove godine nas uče kako da pronađemo najbliže sklonište i kako da se u njemu ponašamo u slučaju da ovaj najnoviji, Putinov rat, eskalira i preko granica Ukrajine i pretvori se u nuklerani rat, “sa posljedicama koje do sada nismo vidjeli”. Kao što već mrežama kruže sličice kako ćemo omražene korona-maske zamijeniti sa gas-maskama, tako se sada umjesto toalet papira koji se manijakalno kupovao na početku pandemije sada kupuje brašno i ostale “zlu ne trebalo” potrepštine. I tako, preko noći se desi preokret, te nas…

Nastojim da se držim podalje od zaključaka. Šta može obični čovjek da zaključi, a da bude valjano? Tako ograničena jedinka ne treba da gubi vrijeme na rezolucije i odluke, donesene iz skučenih uvida i spoznaja obojenih ličnim preferencijama. Zanos je sve što imamo. Jurcamo okolo i razbacujemo se “znanjem”, samo da bi se osjetili moćnima u cjelokupnoj ovozemaljskoj nemoći. U svom tom nastojanju da oduševimo druge zapravo nemamo sebe, pa kao da druge dozivamo, vidi me, vidi me.. bar me ti vidi, jer ja sebe ne vidim. Pronađi me, jer ja se ne nalazim. U svim tim vratolomijama međuljudskih odnosa, tražiš utočište, svoju malu oazu.. ono biće s kojim bi…