Sjeta

I opet ja, sa mislima svojim. K’o sudbina, sjenka,  prate me vječno. I jedna druga sjenka. Uporno ga istiskujem iz svog života, ali trebalo bi nešto temeljno da se desi, pa da prestanem.

Monteno pjeva, sjetna sam. Vraća me u neko davno proljeće, kad sam bila u Bosni. Susreti, susreti i ništa više. Pozdravi. Osmjesi. Čežnja. I ništa. Rat!
Svak’ na svoju stranu. Ali, u meni se ništa nije izmijenilo. Još uvijek stara čežnja i ista sjenka. Kažem, sjenka jer me prati, ali više nema nade da se pretvori u živu individuu. Moja iluzija. Moj san. Sjena. S njim je postojala nada. Bez njega kao da sve sanjam. Ovo nije stvarnost. Ne…

***

Moj jelene, tuge zelene
da li čuješ s neba glas,
sve je noćas protiv nas.

A htjeli smo da lebdimo
na oblake da sletimo
nisu to naše livade
naše šume, naša polja
naše želje, naša volja
neko treći sve nam ukrade.
A duge su nas slavile
k’o košute nas pratile,
nisu to naše livade…

Uloguj se da bi vidio ostatak sadržaja.Molimo . Nisi član? Pridruži Se