Virus zvani Edo

Uskačem u ovu svesku onako bez reda i pravila, ne obilježavam one važne datume kao Nova godina i slično i ne pišem o njima krupnim slovima. Za mene je samo praznik onda kad mi se nešto dogodi, pa ja onda o tome pišem. To je obično nešto, da ne kažem, ružno, ali teško, u svakom slučaju jeste, jer u mom su životu svi oni krupni dogadjaji maltene nesrećnog karaktera.

Da, d,a ne uspijevam da se izrazim dovoljno dobro, ali radi se o tome da još uvijek ne mogu reći da mi cvjetaju ruže. Nije onako kako želim, ali ko zna, možda da je sve onako kako ja želim, možda bih onda nešto drugo željela i tako nikad ne bih bila zadovoljna ni sa sobom, ni sa životom, a bogami ni sa drugim ljudima.

I kad mi se dogodi nešto lijepo, ja  o tome pišem, ali kratko, a kad mi je teško onda o tome pišem nadugo i naširoko. Pitate se šta je sad u pitanju? Pa, moji nevidljivi sagovornici, izgleda da je Edo moje prokletstvo, koje me godinama prati. Bio je u meni dosta dugo, odlazio povremeno, da bi se opet vraćao sve jače i jače izražen. Mislila sam da sam ga zaboravila u ono vrijeme dok sam hodala sa Adom, mislila sam da je vječno nestao iz moje duše ili ne znam već… Ali, ne, kao neka klica, neki virus vratio se ponovo, još prodornije da pustoši mojim mislima i da mi ne da mira.

Moje putešestvije i izbjeglički život, učinili su da ga opet pomalo zaboravim, dok sam brinući se za što bolji prosperitet moje porodice i za bolje uključenje u ove evropske tokove, učila danski jezik i sve što se moglo naučiti, da bih porodicu što bolje mogla voditi i da ne budem izgubljeni u ovom svijetu napretka i možda i zlih ćudi. Nepoznavanje svega čovjeka moće odvesti pravo u pakao ili možda na neki “nezahvalni” put odakle ga niko ne može više vratiti.

Da, zaboravljala sam ga. Avnstrup je posebna priča za sebe, tu mi je sve bilo novo i zanimljivo. Ne mogu reći da sam se brinula za svoje tada. Mislila sam samo na sebe. U stvari, najbolje je reći da nisam ništa ni mislila. Svaki novi dan sam prihvatala onakvim kakav mi se nudio. A bilo je raznih zanimljivosti, društva ponajviše, možda najviše što sam ga ikad imala u životu do sada. Zabave, muzika, bingo, razni sadržaji…

Pa, onda Rade. Kako je to sve spontano teklo da ni sama ne znam, ali znam da je bilo itekako zanimljivo i možda tako nešto neću više nikad doživjeti. Pa, ipak, sa njim nikad nisam mislila ništa ozbiljno. Uzimala sam ga kao razonodu, kao zabavu, sad vidim da je to bila samo zloupotreba, iako je on gajio samo isrene osjećaje prema nim. Volio me je, znam. Ali, još jednom moram reći da nijedno od nas dvoje nije razmišljalo o onome šta će biti sutra. Bilo nam je zabavno i to je sve. Sjećam se i onog straha, krili smo se od drugih i sve ono što smo imali bilo je ukradeno i, valjda, zbog toga bilo toliko i zanimljivo.

Sve je trajalo nekih 3 mjeseca, sve do onog dana kad sam trebala krenuti na daleki sjever Danske, moving. To je bila ustaljena izbjeglička procedura u Danskoj, ideš iz jednog mjesta u drugo i tako. Bilo nam je teško obogam, ali smo obećali održavati kontakte. Sjećam se jednog telefoskog razgovora sa bratom, prije moga odlaska na “moving”. Rekao mi je da se Edo pitao za mene. Od tada sam ponovo mislila na njega i nadala se uspostavi kontakta.

Veza sa Radom se nastavila i evo traje već godinama. Ali, i onaj virus zvani Edo nije iščezao. Bojim se da nije iskorjenjiv…Možda je protekao jedan mjesec moga boravka u turističkog naselju Roedhus, na sjeveru Danske, kada se moj brat ponovo oglasio sa svojim psovkama upućenim ka Edi zbog njegovog upornog raspitivanja o meni. Nije mu htio dati moju adresu, a ni broj telefona. Nikad to bratu neću oprostiti. Jer, da mu je tada dao mojo broj, Edo se sigurno ne bi oženio sa tom djevojkom s papirima. Da li je ovo što pišem glupo? Zasigurno. Ali, nastaviću.

U to vrijeme još uvijek sam se dopisivala i s Adom i povremeno čula telefonom. Čini mi se da mi je tada najviše bilo stalo do Ade, iako tek sad vidim, u opticaju su bila još dvojica. Dakle, ukupno trojica. To mi je do sada bio rekord. Glupača! Govorim sebi.

Dakle, u prvom planu Ado, pa onda Rade, pa tek Edo. Ali, znam, i duboko sam bila uvjerena da će Edo biti krajnji rezultat. To sam sebi bila zacrtala još u Bosni i to je bilo predodredjeno. To sam unaprijed znala, svi ostali su bili samo sporedni igrači.

Rade je boravio kod mene par dana u Pandrupu i sad vidim, a vidjela sam i odmah nakon dolaska u Vipperoed da to nije bio baš pametan postpuak s moje strane. Pozvala sam ga da dodje (naravno ne znajući tada gdje ću dobiti sljedeći premještaj, da li na Jylland ili Sjaeland, tj. blizu ili daleko od njega) i ne razmišljajući koliko je to bilo kompromitirajuće po mene. On je došao i spavao u istoj kući gdje je bila i moja porodica. I premda nije bilo ničeg medju nama, nikoga ne možeš uvjeriti u tome, ipak, ljudi su zli, a da bi bili dobri moraju se valjano potruditi.

Onda nastaje razdobolje od gotovo 2 godine kad ja boravim u Vipperoedu, ostvo Sjaelland. Hotel, super sve, u odnosu na ono kako je moglo da bude. To je, zapravo, bila samo sreća da smo dobili tu naš moving. Inače, bilo je predvidjeno da nas presele u Gedved na Jyllandu, gdje bih bila daleko od Rada. Ovako zamjena sa jednom četvoročlanom porodicom bila je odlična i ja sam sa svojima doputovala u Vipperoed. Razdoblje mirovanja što se tiče Ede. U ovom vremenu nisam čula ništa o njemu. Zapravo, veći dio vremena. Povremeno sam se vidjala sa Radom, a posljednji tragovi moje veze s Adom iščezli su u maju 1995. godine. Dakle, 2 godine nakon njegovog odlaska iz Hrvatske u Njemačku. Nastavila sam vezu sa Radom, koji je, zaista, bio prijatelj i, naravno, i danas je ostao dosljedan svom ponašanju. Nije se promijenio. Osim što jenjegova ljubav znatno povećana, možda do nivoa zavisnosti. A to nije dobro, jer mi počinje da smeta. Ali o tom potom.

Ne znam tačno kad je to bilo, ali sjećam se ponovo jednog telefonskog razgovora s mojim mladjim bratom u kojem mi je rekao nešto o Edi, valjda kako je našao neku “klošarku” i tako nešto slično i kako on nije vrijedan spomena. Ja sam rekla da me je to vrlo razočaralo, a on je na to dodao kako trebam naći sebi momka-gospodina, vjerovatno je izgovarao neke pogrdne riječi za Edu, ali ja nisam slušala dalje.

Ne dugo zatim, odselili smo u Greve, ovdje gdje sad živimo i Dzo nam je došao u posjetu mjesec dana nakon našeg preseljenja. Čini mi se da ni pola sata nije sjedio u sobi kod nas kad je rekao da se Edo oženio, dakle sa tom “klošarkom”. Nisam ga pitala za Edu, niti samo to ikad činila, ni riječi, ali on je sam htio da mi to da do znanja, kako ja ne bih gajila prazne nade.

A ja ih, evo, još uvijek gajim i ne znam dokle ću. Luda sam, znam. Jer, koja bi još djevojka razmišljala o momku (s kojim čak nije ni hodala niti se zabavljala) toliko godina kao ja, koja bi se djevojka još nadala oženjenom čovjeku? A sama pomisao da je oženjen i da ga druga ima, da se njoj daje, čini me ludom. Ne znam zašto me još uvijek ove misli rastapaju, kad znam da, čak i da se razvede, ne bih bila mirna i uvijek bi me pratila ta misao da je bio njen i da ga je ona prijeme mene imala. I što je najgore uvijek bih mislila da je nju više volio nego mene. Jer čula sam, prva se žena ili muž najviše voli. Ubija me, takodje, pomisao da bih ja bila djevojka koja nije imala “tamne sjene” u svojoj prošlosti, a on oženjen i ispijen. Ipak, ne znam zašto sve ovo, uopšte, pišem? Čemu sve ovo?

Znam, stalo mi je do njega, ali znam da n ikad ne bih bila srećna s njim. Jer, jednostavno, nikad nam se nije dalo da ostvarimo ono što smo željeli. U Bosni smo čekali čitavu vječnost na jednu običnu priliku da kažemo jedno drugom jednu običnu rečenicu koja se ticala naših osjećaja jedno prema drugom. Ne mogu reći da je baš bio poduzetan. Ne, nikako. Čekao je da se sve riješi samo od sebe. A ja sam isto toliko bila nepristupačna. Rat nas je natjerao svako na svoju stranu. Kad je postao poduzetan, nije mu se dalo. Moja braća bila su neprobojna barijera.

Šta sam htjela reći sa svim ovim? Pa, ništa. Meni ono najvažnije uvijek izmakne. A najvažnije od ovih važnih dogadjaja u posljednje vrijeme bio je zapravo moj boravak u Švicarskoj od 24.12 – 4-1. 1997. Sve sam nade bila položila u taj odlazak, ali ništa se značajno nije dogodilo. Pisala sam o mom ponovnom uspostavljanju kontakta sa Edom. Pisali smo jedno drugom najljepša pisma, mislim da takva pisma nikad i ni od koga više neću dobiti.

Ali, na žalost, sve to nije dugo trajalo. Ja sam rekla svoje, on svoje i nismo se mogli složiti. Zapravo, ne znam šta je očekivao od mene u to vrijeme, a što se mene tiče, mislim da nisam bila dovoljno otvorena u vezi sa svojim osjećajima, tako da je sve puklo.

Tada se jedna velika rana otvorila duboko u meni, u mojoj duši. Nazvala sam ga i pitala šta znači to njegovo pismo u kome mi piše da moramo prekinuti kontakt. On mi je rekao da on nije tako moćan kao što ja mislim i da stvari teku nekontrolisano. Da ništa ne zavisi od njega. Na kraju rekla sam mu da mi je, ipak, bilo stalo do njega na što se on nekoliko puta zahvalio. Nisam znala zašto se zahvaljuje, ali kartica je već bila pri kraju, tako da nismo uspjeli ništa više reći jedno drugom.

Dugo sam bolovala nakon tog rastanka, nije mi bilo jasno kako smo dopustili da se desi taj raskol medju nama. Nakon toliko godina našli smo se ponovo, a, ipak, smo dozvolili da nas rastave naše glupe mušice. U pismima sam se igrala sa njegovim nervima, pišući kako nije moralno i nije fer prema njegovoj ženi da se dopisujemo, jer ona ga, možda, voli itd. i on je pod tim moralnim pritiskom, ili ne znam, zbog griže savjesti, morao prekinuti sa mnom. Ali, uvjerena sam protiv svoje volje. Tako sam ja napravila sebi medvjedju uslugu i ranila samu sebe. Bilo mi je žao što je, eto, ipak , sve gotovo medju nama, iako se već 7-8 godina nadam samo njemu. Boljela me duša, ako se tako može reći.

I još uvijek sebi ne mogu da dokažem da u toj vezi ne bi bilo perspektive ni berićeta, bez obzira što mi je sve jasno i složenost situacije i njegova nemoć i to da nije baš lud za tom svojom ženom (zbog koje i ja osjećam “napade morala” i griže savjesti, zbog pukih pisama napisanih njenom mužu).

Rekla sam sto puta sebi da nikad ne bih ni pogledala nekog oženjenog čovjeka pa taman bio lijep kao Apolon, a kamoli ući u vezu s njim. Ali, ovdje se radi o Edi… Kako se postaviti u takvoj situaciji? Kad ti je stalo do čovjeka nekog, a znaš da je oženjen i da ne želiš povrijediti to drugo biće koje ga, takodjer, voli? Ne znam, ali sve mi se čini da moj život ni kamo ne vodi bez ovih ludih misli, želja i nade da će on, ipak, biti moj krajnji rezultat u ovom beskonačnom integralnom računu. I zašto opet pišem ovo sve?

Opet sam skrenula sa teme. Dakle, naš kontakt je bio prekinut nepuni mjesec nakon njegovog uspostavljanja. Rastali smo se ito tako hladno koliko smo divlje počeli. Bila je to samo nepažnja. Ranjavamo jedno drugo čini mi se otkako smo se sreli. Dva mjeseca nakon našeg prekida kontakta dobila sam od njega čestitku za Novu godinu. U njoj je stajalo samo ” SVE NAJBOLJE” i postpis. Ali ja sam znala od koga je. I odmah sam mu uzvratila istom mjerom. Pslala sam jednu razglednicu, okruglu, sa dvije divne ptice u zimskom ambijentu i sve je to divno svjetlucalo kad se razglednica okreće u raznim smjerovima. Tu je stajalo: SVE NAJBOLJE I TEBI. A na drugoj strani stajalo je ovako: NA slici dva beznačajna bića, a oko njih sivilo. Ipak, to sivilo nekad i zasvjetluca. Zavisi sa koje strane gledaš na sliku (i život) I na kraju, napisala sam da dolazim tamo za koji dan.

Ispalo je odlično zo sa njegovom čestitkom. Jer dvoumila sam se šta da učinim kako bih mu javila da dolazim tamo u posjetu, da dodje da me vidi, ako želi. Da mu telefoniram nije bilo smisla jer bili smo okončali sve sa nama, a da mu pišem isto nije mi bilo baš dobra ideja. Tako da je super da je on prvi poslao čestitku.

U Švicarskoj došao je prvom prilikom da me vidi. Zahvalna sam mu zbog toga. Izrežirao je situaciju, iako je gotovo bilo nemoguće da se vidimo. Mogla sam sve do tada sebe uvjeravati kako mi, zapravo, i nije stalo do njega, kako mi on ne znači ništa i da su to samo moje glupe misli koje su zaokupljene njime i ništa više (a ni manje), ali onog jutra, kad nas je Adija dovezao do njegovog stana, proklinjala sam svoju sudbinu. Drhtala sam od strepnje i nisam željela da ga vidim, ali, ipak, on je došao i pozdravio se sa mojom majkom i sestrama. I sa mnom, naravno.  Zahvalna sam mu na tom gestu, pa iako ne osjeća, možda, ništa, prema meni, učinio je da ja pomislim obrnuto. Rekao je da će doći da se ispriča s nama. Sutradan, zaista došli su on i njegov brat Iki. Na nesreću, nismo imali priliku niti da se ispričamo, niti da bilo šta kažemo jedno drugom. On je sjedio s muškarcima, ja sa ženama, i tako.

Bilo mi je teško kad su otišli. Dalji ostanak u Švicarskoj bio mi je besmislen, osjetila sam tada. Šta ću više ovdje? Jedva sam izdržala dalji boravak kod tetke. Nadala sam se da će kod Dzoa biti bolje i da ću Edu bar još jednom vidjeti. Ali, ne. Samo sam ponovo čula pogrdne riječi o njemu od strane moje braće.

I šta je zaključak? Zaključak je da sam u Švicarsku otišla samo da saznam šta osjećam prema Edi, da mi drugi pomognu da shvatim. I ono što sam shvatila kad sam ga vidjela nakon 3-4 godine ponovo, je pogubno za mene. Shvatila sam da ga volim i shvatila sam svu ozbiljnost takve situacije.

Rade je bio u pravu kad je rekao, da ću se ogriješiti. Nisam uzvratila na njegovu ljubav  i sad mi se to vraća istom mjerom, mada je Edo pokazivao pozitivne znake i otvorene signale simpatije prema meni. Ali sve to je sada zaledjeno.

Što je najgore, već danima ne prestajem misliti o svemu tome, a najviše o Edi. Želim da mi se opet javi. A znam da više ništa nema smisla! Naredila sam sebi da ga moram zaboraviti, ali uzalud, sve me opet vraća na istu misao.

Komentariši