Svodjenje računa

Moj život se i dalje valja tromo, a istovremeno i vrlo brzo.Ništa se ne dešava i sve izgleda kao nepregledna vječnost. Ova svakodnevnica…
Pa, ipak, i ne okreneš se kako treba,a ono 25 godina života proletjelo. Nekako na brzinu, preko reda, u borbi, u nezadovoljstvu, u sticanju znanja, u postizanju…

I, šta imam sada, u ovom predahu, gledajući sa ove tačke, izmedju dva odlomka moga života? Šta imam sada kada sam već dosta ili mnogo ciljeva ostvarila i kad još mnogo neostvarenih stoji ispred mene?
Pa, imam 25 godina, od toga uvijek polazim, imam 20 godina provedenih u “domovini” (koja blijedi, i o kojoj sve više saznajem, jer, znate, iz daljine se sve bolje vidi, više sazna, nego kad si u središtu stvari), imam jedno užasno oplevelse, Danci bi rekli, a to je užasan doživljaj rata, koji je još uvijek prisutan u mojoj memoriji, imam nadalje jedno srednjoškolsko obrazovanje iz svoje “domovine” (kojim i nisam baš tako zadovoljna kad vidim sad koliko obrazovni sistem može biti bolji); imam jedno veliko iskustvo, koje, mislim mnogi neće doživjeti, a to je doživljaj izbjeglištva, statust izbjeglice i beskućnika; imam 5 godina provedenih van svoje “domovine”.

Moje izbivanje još uvijek traje, ali sam već prestala da mislim na povratak. Zapravo, svo ovo vrijeme, u ovih 5 godina nastavljala sam svoju borbu za postizanjem, za napredovanjem. Da, moram se sjetiti da imam sada mnogo više nego prije 5 godina. Trebala bih se osjećati bogatom, jer sam u ovom svijetu meni nepoznatih ljudi, ekonomskih, političkih i društvenih kretanja, postigla daleko više nego u svih 20 godina provedenih u “domovini”.

Da li je moj “bivši” život bio samo neka iluzija, život totalnog neznanja i izgubljenosti? Hod kroz maglu? Sjećam se svojih snova koji su me uzdizali daleko iznad zemlje, koji su činili da lebdim dok me je surova stvarnost, neimaština i loši porodični odnosi i, uopšte, loši životni uslovi konstantno okruživali. Do koje mjere su me takvi uslovi ugrožavali još nikad nisam uspjela saznati. Znam samo da su me moji snovi i želje da postanem “neko” zaista dobro održavali i nisu mi dali da klonem duhom. Moja se borba uvijek nastavljala.

Mada, sada vidim to, bila sam u zemlji čudesa, jer o svojoj zemlji nisam znala ništa. Tek kad je rat počeo neke su stvari postajale jasnije, mada još uvijek nisam shvatala zašto “oni” žele zlo “nama”. Sada imam i tu spoznaju, da je cijela ta bivša Jugoslavija bila neka vrsta iluzije, da su njeni gradjani medjusobno uvijek bili potencijalni neprijatelji, da su se nacionalnosti koje su sačinjavale državu medjusobno ubijale i u 2. svjetskom ratu.  Da su nacije i vjere odjednom izišle u prvi plan i da su se ljudi počeli ubijati, jer su stare uspomene počele izbijati u prvi plan… Osvetoljublje. Mržnja.
Ipak, svaki se rat, kad se strasti smire svede na to da se samo radilo o osvajanju teritorija. I da se i ono što s esilom zauzme, prizna od svjetske zajednice kao u borbi zasluženo. Da, još jednom taj prirodni zakon da jači preživljavaju, potvrdjuje se.

Da, danas imam mnogo raznih spoznaja. Bogata sam! Obogaćena sam, eto, zahvaljujući ratu, znanjem jednog evropskog jezika, koji nikad, da sam u Bosni ostala, ne bih naučila. Obogaćena sam poznavanjem jedne kulture, jednog naroda.. Na kraju ispada da mi je rat dobro došao. Da, čudni su putevi životni… Nekad sreće ima i u nesreći, a nekad je nema ni u sreći…

Šta još imam u ovoj životnoj pauzi, u vrijeme kad se spremam da zaplovim u pokušaj ostvarenja još jednog cilja: više školovanje? Pa, imam neku gorčinu u sebi, zato što to nisam mogla ostvariti u svojoj, nazovi, domovini, već mi se ta prilika pruža u jednoj sasvim nepoznatoj zemlji, ali u zemlji koja mi je pružila više nego moja vlastita u svih tih 20 gdina. Zašto da ne volim ovu zemlju? Zašto da je ne smatram prijateljskom? Zašto da ne osjećam gorčinu prema toj svojoj “domovini” kad za mene nikad ništa nije učinila?

Osjećam ljubav prema svom narodu, ali ne i prema državi. Istina, ne znam kakva će naša buduća BiH biti, ali što se tiče SFR Jugoslavije, mogu je baciti u smeće i predati potpunom zaboravu. Ili, možda se sjetiti samo ondakad treba reći istinu o svemu. Bože, kako pojedinac malo znači kad se govori o državi. Ko će da plati to što sam se rodila u jednoj lošoj državi, državi jednopartiskog, komunističkog sistema, u kojoj gradjanin i nema baš enkog prava da se izrazi, svoje želje i mišljenje, ko će da plati to što moja porodica i porodice mnogih nisu imale šanse da uspiju, jer država nije mogla pomoći ( ne znam iz kojih razloga, jer smo imali sve prirodne preduslove za to, mnogo prirodnih bogatstava, više nego ova Danska); ko će da plati što nisam mogla da se upišem na fakultet (zbog budžinih sinova i kćeri) ; ko će da plati mojih 20 godina u magli, dok su drugi u svijetu napredovali? Zar i ja nisam imala pravo da imam kao i drugi? Zar se i ja nisam mogla roditi ovdje u Danskoj i otpočetka imati sve uslove za bolji život?

Korijeni mog razmišljanja sve se više šire, ali nikud ne stižu, jer se sve može sažeti u samo jednu riječ: SUDBINA. Mada, ima i mnogo drugih faktora koji potpomažu sudbinu, kao, npr. riječ PREDUSLOVI, ili možda PODRŠKA PORODICE, ili možda najviše NOVAC.

Svako će mi reći, znam, NIKO NIJE KRIV. Ne mogu kriviti ni Josipa Broza što je sa svojim partizanskim komunistima (ili, komunističkim partizanima?) pobijedio u 2. svjetskom ratu i onda ostao vladati gotovo 50 godina na tim prostorima. Ne mogu ga kriviti što nam je natovario samare i još pride naredio da ne smijamo pitati ZAŠTO. Ko je kriv? SUDBINA.

Nekad i pojedinci mogu biti krivci što milioni idu pogrešnim putem, i to godinama. Pa, onda, kad dodje do rata, pobjegneš lijepo u drugu državu i onda misliš ponovo da ideš pravim putem. Ne znam koliko godina, ali možda s eopet sutra nadje neko da kaže kako je i taj put pogrešan, i onda moraš sve ispočetka. Naravno, ako ostaneš živ.

Osim toga, ljudski je život previše kratak da bi tako svakih 20 godina počinjao ispočetka i svaki put mislio kako je ovoga puta sve ono pravo. Bože, kako privatiti svu ovu RELATIVNOST? Sad ni ona istorija koju sam učila nije sasvim tačna, sad imamo novu. U stvari, istorija je jedna te ista, ali je ugao gledanja uvijek drugačiji. I što je veća sklonost ka mijenjanju činjenica to će u novoj državi biti manje demokratije. Istina je, ipak, samo jedna, a ljudi je tumače na različite načine i prema vlastitim interesima .

Ako se vratim svom računu sa početka, o tome šta sada imam, kao izbjeglica sa stalnom dozvolom boravka u Danskoj, sa konvencijskim pasošem, sa dovoljno novca da mogu sebi priuštiti puno raznih materijalnosti, sa znanjem danskog jezika, sa danskom diplomom o završenom gimnazijskom kursu GIF, koji mi daje pristup svakom fakultetu u Danskoj, svemu ovom mogu još da dodam i dansku vozačku dozvolu koju sam dobila 12.8.

25.8. krećem (Akobogda) na fakultet NIELS BROCK BUSSINES COLLEGE COPENHAGEN i učiću više o kompjuterima.  Pa, šta kažete, ne bih li trebala biti ponosna na sve to? Godina i pol – učenje danskog jezika, godina dana – GIF. Za dvije i pol godine boravka u Danskoj postigla sam to da mogu ići na danski fakultet. Nije ovo hvalisanje. Ovo mi je svodjenje računa, zaista, povremeno potrebno, jer osjećam pretjeran kompleks nezadovoljstva sobom, ako tako mogu reći. Moram znati da li vrijedim.

Mada bih ovako visoke zahtjeve trebala postavljati i pred druge, ne samo sebi… ovako ne postoji ravnoteža. Otkud nezadovoljstvo?
Pa, nedostaje i ona stara bosanska atmosfera, više društva i izlazaka medju naš svijet. U mom pismu koje sam poslala Idi u Zagreb, studentici medicine stoji ovako:

“Ne mogu reći da sam pretjerano srećna, ali nešto se, ipak, mora raditi. Nekako sam zbunjena, jer ne znam, zapravo, šta bi bilo najpametnije činiti u životu, u 25-toj, da li sesamo provoditi (dok je čovjek još mlad?!) ili samo raditi i napredovati, udati se i radjati djecu (iz solidarnosti prema domovini), ili se, pak, samo dosadjivati. Ne znam da li se i ti ovako ponekad osjećaš (sumnjam, još ti je rano), ali ja se uvijek, kad postignem nešto, pitam čemu sve to, da li bi nešto drugo bilo mnogo bolje, pametnije ili korisnije… Ali, nešto uvijek fali…
… Što se mog emocionalnog života tiče, mogu ti reći da je kompliciran, kao i uvijek. Dvoumljenje, razmišljanje. A kad mozak počinje da preuzima ulogu suca onda se srce uskomeša. Ljubav izgleda najbolje uspijeva u korovu, tamo gdje nema baš puno mozga i razmišljanja, jer kad počnu stvari u glavi da se raščišćavaju onda sve ono neestetsko i surovo-realno ispliva na površinu.
Nakon pune četiri godine ćutnje, javila mi se moja stara ljubav. To je bilo u julu prošle godine. Živi u Švicarskoj i drug je mog starijeg brata. Nije mi se ranije mogao javiti, zato što mu moja braća nisu htjela dati moj broj telefona i adresu u Danskoj. Kad je konačno dobio moj broj, bilo je prilično kasno: već se bio oženiom drugom i zbog papira. Pošto ni ja nisam bila sasvim ravnodušna prema njemu, prihvatila sam njegovu ponudu da nastavimo vezu, premda telefonski i preko pisama. Bilo je to u jednu ruku i iz radoznalosti (jer ja u svakom slučaju nisam imala šta da izgubim, a ni on nije volio tu ženu) pošto nikad nisam imala vezu sa “oženjenim” muškarcem. Bilo mi je stao do njega, Ipak, mozak je proradio i počela me je gristi savjest zbog te žene. Moralna bol! Nisam imala pravo da otimam tudje, mada znam da je nesrećan s njom…”

Uzroci mog nezadovoljstva su, dakle, i ljubavne prirode, mada još uvijek nisam utvrdila da li sam zaljubljena i u koga. Jedino što je sigurno je to da vrijeme ide i nadam se da ću na vrijeme saznati sve.

U ovim se danima najviše dosadjujem. Ljeto je, u Danskoj sam, prilično je toplo. čak i do 30 stepeni, ne mogu da vjerujem da tako može biti i u Danskoj i evo, cijeli juli je bio sunčan, a i august će izgleda biti. Divno! Sparno! Ne da mi se ići na plažu.

Komentariši