Potraga za smislom

I tako, ponekad sa svojom Safom odem na obližnji stadion. Malo trčimo, a više sjedimo u maloj kući odredjenoj za potrebe stadiona. Nerijetko ćutimo, svaka utonula u svoje misli, ćutimo i čekamo. Čekamo da se nešto dogodi. Ovo ovdje, ovaj život i čekanje prevazišlo je sve granice učmalosti i monotonije. Nekad nam se čini da ćemo poludjeti.

Upravo gledam dnevnik na hrvatskoj televiziji. Javljaju: još jedno bombardiranje Sarajeva, gledam kako ljudi bježe da bi se spasili. A ja i moja Safa, i sav ovaj izbjeglički narod… ubijamo se od dosade. Ovaj nam se život čini nemogućim.

Još uvijek idem u jezičku školu (učim, dakako, danski), a to me neprekidno putovanje u Dianalund i povratak otuda tako zamara da bih najradije prekinula sve to. Naime, stvari su takve da svakog jutra pješice idem do stanice Vipperoed, zatim hvatam voz za Tuluz (Toelloesse). Tamo presjedam na “mali” (lokalbane) voz do Dianalunda. Ustajem u 7:00, u pola 8 idem na voz, a kad izračunam vožnju i čekanje na voz, u Dianalund stižem u pola 9, pa, opet, pješice do škole. Ali, to mi ujutro i ne pada tako teško. Muke dolaze tek pri povratku. Nastava završava u pola jedan, kod kuće sam ravno dva sata kasnije. I, eto, to je ono što me ubija. Mrzim čekanje, a kako sam prinudjena, moram čekati gotovo pola sata na voz u Dianalundu, a u Tuluzu pola sata bez gotova! Kad dodjem kući u 14:30 malo ručam i odmorim do 15:00. Onda obično, sa svojom Safom, odlazim na neizbježni stadion i šetamo do mile volje. Tu se osjećam krajnje beznadežno.

U dugim razgovorima Safa i ja otkrijemo da je ovaj život bezvrijedan i najčešće zaključimo da nam nikad i neće biti bolje. Osjećamo se izolovano, kao da su nas svi na ovom sivjetu ostavili, kao da su nas svi zaboravili. A, vjerovatno, tako i jeste! Dodjemo kući oko 2 sata kasnije i onda svako u svoju sobu, zatvorimo se i tada počinje najteži dio dana. Bar za mene.

Tada, naprosto, ne znam šta bih sa sobom. Dosada me polako, ali sigurno razara. Nemam volje da išta započnem, Izaći nemam kuda. U stvari, ima tu kafić u centru, lijepo je uredjen, tiha muzika i jeftino piće. Ali, ja nemam s kim izaći. Moja Safa ne izlazi nikuda, osim na tombolu i ponekad u grad. Osim toga, u taj tzv. kafić odlaze svi, od djece do staraca, i to mi se baš ne svidja. Ponekad običavam nazivati naš kafić običnom krčmom. I, dakle, jedina solucija je ostati u sobi i mučiti se. Još u meni nešto kulja, još vrela krv vri i traži pokret. Nešto me tjera da poletim, da se otrgnem od ove čamotinje i podjem u osvajanje svijeta.

Ipak, moraš biti u sobi, dok život kraj tebe prolazi. Ti ga gledaš kako ti se smiješi, maše ili ti se, pak, ruga što moraš biti u sobi, kad su svi vani. Ali, nije baš tako strašno (obično previše kukam). Neki put odem na recepciju ovog našeg hotela (hotel “Promaha), pa s djevojčicama igram karata. Pa, onda svakog drugog petka bude tombola u TV-sali. tj. kafiću. Na tomboli nikad ništa ne dobijem, ali me to ne odvraća od ponovnog dolaska. Razlog: čežnja za društvom, za velikim društvom, za velikim javnim skupovima. Čeznem za tim velikim ljudskim masama i druženjem.

Druženje sa Safom ne pruža nikakvu satisfakciju, jer ja žudim za većim društvom. Ipak, da mi nije nje, čini mi se propalo bi sve… Dosta često, ona i ja, odlazimo i u šnajderaj, pa šijemo tako neke sitnice. Dakle, kad sve sumiram, naš život i nije tako prazan. Ispunjavamo ga korisnim stvarima kao npr. trčanjem, šivenjem, učenjem stranih jezika.

Možda mi malu utjehu daje činjenica da na ovom svijetu, pa i u našem kampu, ima djevojaka koje čak ni to ne rade, pa nije katastrofa. Mnoge od njih samo puše i piju kafu, ne radeći ništa pametno, a, opet, izgledaju srećno – možda srećnije nego što ću ja ikad biti.

Nije dobro puno znati o životu. Čovjek više pati kad puno zna. Zašto ja moram toliko razmišljati ? A tim svojim razmišljanjima obično dokučim još jednu tešku stranu života. Uvijek iz tih moždanih puteva izvučem neki očaj i beznadežnost. Iz te sive i bijele moždane mase, iz tih krivulja svoga mozga, donosim samo gorčinu. Zašto je Bog, naš gospodar, samo čovjeku dao tu moć da može razmišljati? Voljela bih da nije.

Uvijek kada razmišljam o životu, pitam se u čemu je, zapravo, njegov smisao. Ranije sam mislila da je u ljubavi, a kako se mišljenja mijenjaju, sada opet ne znam u čemu je poenta. Voljeti vječno – možda je i moguće, ali kad mene nije. Brzo mi svako dosadi…

Uloguj se da bi vidio ostatak sadržaja.Molimo . Nisi član? Pridruži Se

Možda vam se svidi

Leave a Reply

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.