Kome smo u stanju reći sve šta osjećamo?

Nema izlaza.

Učaurili smo se u upornosti da ne pokazemo ni trun osjećaja, ni trun slabosti. Držimo do sebe, i samo do sebe. Ako osjetimo i najmanju opasnost koja može da nas ugrozi, zatežemo glasne žice. Vrijedjamo. Spremamo sitne pakosti. Tolerancija na nuli, samokritičnost u minusu. Pretvaramo se u zvijeri koje se bore za svoj opstanak. Svjesni smo svojih grešaka, ali ne dozvoljavamo da bilo ko na njih prstom uperi. Ne dozvoljavamo da nam se približe, da dodirnu naše suvereno biće, ne treba nam nikakav kontakt!

Dovoljni sami sebi, moćni i nadmoćni, živimo svojim tempom, zašto da nas drugi ometaju u bilo čemu? Ionako nam je tijesno u sopstvenoj koži…

Kome smo, zaista, u stanju dozvoliti da nam se približi?

Roditeljima, braći i sestrama? Prijateljima?

Nekom koga znamo od djetinjstva?

Nekom koga smo sreli usput i našli se na nekoj talasnoj, tjelesnoj ili mentalnoj dužini, pa pomislili da je to za cijeli život?

Nekom koga smo sreli u odsudnom trenutku u životu? U trenutku kad je zadnji voz već pištio iz daleka…?

Nekom nepoznatom, prekookenanskom cyber-biću, koje nikad vidjeti nećemo?

Kome smo, zaista, u stanju reći sve ono šta osjećamo?

27.02.2005.

Komentariši