Kao prokletstvo

Voljela bih kad bih mogla išta pomoći, ali izgleda da više ni samoj sebi ne mogu. Mislim da je suhoparno govoriti  kako mi je uvijek bilo stalo do tebe i da si ti jedina osoba s kojom sam uvijek željela da budem.

Nisi vjerovao to. U stvari, trebalo je puno vremene da stvari izidju na čistac. Nije mi se dalo otpočetka.. Ovo je moje prokletstvo, a ti si, izgleda, moja vječita bol. Nikad sreća. I nije mi ovo prvi put da gubim sve. Prvi je bio kad si se oženio, jer uvijek sam u podsvijesti čuvala tu misao da smo rodjeni jedno za drugo i da ćemo, nakon svega, biti skupa. Koje li drskosti! Na kraju sam prešla i preko toga da si oženjen i da pripadaš nekoj drugoj, iako je to bilo živo mučenje za mene.

Sada se i jedina svijetla tačka na mom horizontu gubi. Isto kao da se zvijezda vodilja gasi, kao da osjećaš da više nemaš zbog čega da živiš, da su sve nade umrle.
Moram probati da živim normalno, jer život, i pored svega, teče dalje. Pokušaj i ti, mada one dvije rečenice u pismu odaju gorčinu i beznadje. Ne predaji se jer za mene ćeš uvijek postojati… Sve najbolje.

***

Baš kao da je Bog bacio prokletstvo na mene da sve ono što želim ne mogu da ostvarim, niti onog koga volim da ne mogu imati. Umorim se od plača, pa onda samo razmišljam o svojoj prokletoj sudbini. Možda je moja pogreška što se uvijek previše žrtvujem za druge, a za uzvrat ne dobijem baš ništa.
Sve me dovodi do zaključka da, ako me je volim, da bi sebi dopustio da se to dogodi. Prvo, mije se trebao ženiti, a drugo mogao je izbjeći da dobije dijete. Ali to je moje prokletstvo. Moja sudbina. Da se vežem za ljude koji me ne vole.

Komentariši