Oprosti mi
Oprosti mi, nesudjena srećo
zaboravi moja obećanja
nova ljubav moje želje briše
ono što sam hteo
sad ne želim više…
Ploveći rijekom života...
Oprosti mi, nesudjena srećo
zaboravi moja obećanja
nova ljubav moje želje briše
ono što sam hteo
sad ne želim više…
Zimski dani, dugi i tmurni. Vikendi, željno iščekivani, ipak, prolaze u dosadi.
..tako znaš da i ti si živ.
Pisao bi češće, možda svaki dan, jer ti se čini da je to jedino što ti je ostalo. Brz si na tastaturi, uostalim sferama života i nisi baš. Ali, ipak, ne pišeš, jer si lijen; pomisliš na pisanje, ali uglavnom odustaješ od njega, jer ti je mrsko pokrenuti program za pisanje.
Čovjek se i nehotice nada, mada zna da je nada beznačajna ako nema akcije. U tim godinama koje si naredao, trebao bi da bar donekle znaš sebe, pa i da predvidiš svoje sljedeće poteze, osjećaje, agonije. Ipak, čovjek je, naučio si, živa “stvar”, kreće se, neprestano je u promjeni, i onda, ako od nje stvaraš statičnu sliku, da bi je lakše razumio, ona neće biti tačna. Jer slika je predstava nečega, prošlost! Živući organizam je već odmakao u svom kretanju i razvoju, a slika je postala stara. Ne možeš do kraja upoznati sebe, ali možeš biti sa sobom, u svakodnevnici.
A bivajući sa sobom svakodnevno uvidjaš odredjenu kolotečinu, sve se odvija kao u nekom kružnom toku: uzbudjenje, vrhunac, euforija, premorenost, letargija, zlovolja, očaj. Pa, sve opet ispočetka. U kolotečini si svakako svjestan svega, ali puštaš da te nose ti osjećaji, prožeti nemoći, žalom, čežnjom. Mnogo je osjećaja koji kolaju tobom, uglavnom dok se voziš na nastavu i nazad. 40 minuta tamo i nazad, prepuno raznih osjećaja koji se bude pogledom na krajolik koji u gotovo svim vremenskim prilikama oduzima dah. Čini se da niko ne primjećuje to prostranstvo koje seže u nepregledne daljine, nebo svih boja, šume i rastinje u skladu, zelena i žuta polja ravnice i životinje koje spokojno leže ili pasu. Ti primjećuješ sve to dok istovremeno osjećaš sebe i svoje emocije. Razmišljaš i pitaš se da li je to što osjećaš tuga, ili, pak, ljepota? Zar bi tužan čovjek mogao tako da se divi prirodi, da upija sve te prizore, da se čudi kako drugi tome ne pridaju pažnju? Čini ti se ipak da si donekle razočaran u sebe, ali se podnosiš, istrajavaš i, stalo ti je do tebe. Gle, kraj je prekrasan!
Elem, neki su dani reprize prethodnih, ali se ne mogu svrstati u onu deja vu kategoriju. Ustaneš kao zombi, jer si zijanio prethodnu noć i umjesto u 10 legao u pola 12, a samo supermenima i supervumenima je dovoljno 5 – 6 sati spavanja. Tebi nije. Mrziš sebe, mrziš i tu školu, mrziš pripremanje hrane koju ćeš jesti za ručak, mrziš misliti na fike, sjedenje za kompjuterom po cijeli dan sa slušalicama na ušima i očima prilijepljenim za ekran. Mrziš činjenicu da se tačno u 07.02 moraš nacrtati na bus-stanici, do koje ti treba tačno 4 minute da stigneš. Mrziš činjenicu da i, uprkos tome što je maj, još uvijek moraš da se toplije oblačiš, jer je hladno, mada će poslije biti toplije. Uz malo sreće, možda bude 16 stepeni. Nije to tako ni strašno, jer jedan dan je bilo 26 stepeni, ali to je sada drago sjećanje. Opet će biti takvih dana, ali mora se čekati.
Dakle, uspeš se na drugi sprat ekspres-busa, sa slušalicama u ušima, pripremiš neku svirku… a imaš i dobar view gore, kako bi izdržao 40 minuta vozarenja do “naučnog parka”, Silicon Walley na švedski način. I tako, rijetko kad, ali ipak ponekad se i iznenadiš. Neka lica ponovo srećeš, pa se pitaš, zašto se to dešava. Michael. Dolazi sa novim “učenikom” koji će zamijeniti onu ženu koja se nikad nije pojavila, a trebala je biti žena broj dva, pored tebe koja si žena broj jedan, medju 11 muškaraca, a koji svi pohadjate kurs, koji će nas, ako vam se malo posreći, i ako budete mnogo učili, učiniti sretnim “vlasnicima” Microsoftovih certifikata.
Danas je planirana posjeta LKDati, firmi koja drži cijeli support za cijelu opštinu, koja se ovdje kaže komuna. Komuna kod nas, kako mi je sinulo odnedavno, znači nešto sasma drugo. Posjeta protiče dobro, prezentacije, predstavljanje njih, predstavljanje nas, posmatranje službe na djelu, slušanje razgovora sa strankama, neizbježna fika (čitaj, kafa i kolač) i još malo čakulanja o svemu. Cilj je ostaviti utisak. Ali… nakon brze analize razmišljaš brzo.. i ne vidiš sebe tu. Pa, ipak, nisi obeshrabren, jer znaš koliko vrijediš, znaš svoje granice, ali i prednosti.
Ostatak dana na ekranu. Bus. Vraćanje kući. Kuća. Netto. Kuća. YouTube. Live Writer. Publish. Bilježnica.
Stigne se mnogo toga u jednom danu, pa, ipak, imaš osjećaj da ti vrijeme uvijek izmiče, a ti ga nastojiš stići. Nakon ustajanja, pališ kompjuter i stavljaš kafu, ono, po defaultu.. prije je bila samo kafa. Malo doručkuješ, sjetiš da ćeš mijenjati broj telefona, pa pribjegneš kreiranju sigurnosne kopije sadašnjeg stanja na mobitelu, kako ništa ne bi izgubio prilikom prelaska na novi broj. LG stara mašina, ali to ne bi trebao biti razlog zašto se software za nju ne bi mogao instalirati i ispravno raditi, medjutim, javlja se greška. Do sada nevidjena, nešto kao SideBySide konfiguracija je pogrešna, pregledaj logove ili koristi sxstrace.exe, ako sam dobro zapamtila. Oko toga izgubiš malo vremena, ali ne uspiješ riješiti problem, na kraju napraviš kopiju na samom mobilnom uredjaju pa je preko usb-kabla preneseš na kompjuter – za svaki slučaj.
Dugo si se obmanjivao, predugo… U amanet ti je ostavljena država koju bi zbog toga trebao da voliš, i da se za nju zalažeš. Po prirodi stvari… Tek se sada pitaš, zašto? Kome si dužan da pripadaš? Zar, uopšte, moraš da ikamo pripadaš?
“Dišeš, možeš!”
Rad na sebi potreban je tebi.
Piši dnevnik uspjeha.
Piši dnevnih zahvalnosti.
Vježbaj primanje.
Primjenjuj tehnike samorazvoja i samopomoći.
Zakon privlačenja, akcije-reakcije, karme… zakon!
Svi žele da vas nečemu nauče.
Puni ste tudjeg znanja. Ošamućeni.
Više ne znate ko ste, a htjeli biste biti svoji. Poznavati sebe.
Saznati šta je ono za čim ti srce pjeva. Mnogo je toga, ali ništa tako značajno da ti život znači. Ne znaš, uopšte, ko si.
2014 je, zaista bila dubinsko istraživanje tehnika koje, čini se, svakim danom postaju brojnije.