Vrijeme ruši snove

 

Životni vijek običnog čovjeka je prekratak da bi se ostvario njegov san o povratku. Mislim da je sada svima nama, koji smo ostali bez svojih domova, i uputili se u neizvjesnu daljinu, postalo jasno da više nikada neće biti kao što je bilo. Neki su se vratili, neki će se, možda, i vratiti, ali nikad svi, i nikad oni isti ljudi. Dzamija je ponovo izgradjena, ali to je samo mali dio onoga što je potrebno da bi se ljudi drugih nacija odlučili na život u Vlasenici.
Jer od molitvi se, ipak, ne može živjeti.
Koliko puta je rečeno da su potrebni odredjeni uslovi za povratak? Potrebne su bolje mogućnosti zaposlenja, a što je mnogo bitnije potreban je osjećaj dobrodošlice.
Pa, ipak.. bojim se da vrijeme odnosi i tu nadu, i da je većina nas već pronašla alternativni put za život, i da Vlasenica ostaje iza nas.
Ali još uvijek u nama.
Prošlo je već 14 godina i svi smo se udaljili, i vremenski i prostorno, od našeg rodnog grada. Ostala nam je samo uspomena, ostala da nas kao kroz neku maglu vraća na dane i godine života u tom gradiću u sjevero-istočnoj Bosni.
Meni sve to djeluje tako daleko i nejasno. Samo taj rat, progon i bježanje još uvijek stoji najjasnije u sjećanju.
Šta ću sutra reći djeci kad me pitaju za rodni grad? Možda će prvo što ću im reći biti da je tamo bio genocid, da su nas komšije protjerale, da smo samo igrom slučaja ostali živi.
A to nije nimalo interesantna priča

Komentariši