Vrijeme prolazi…

Petak. Danas u 17:00 Ado odlazi u Njemačku. Zvao me je i oprostili smo se. Poželjela sam mu srećan put. Možda se više nećemo vidjeti nikada. Ko to zna? Sad, moja je stvar što nisam htjela poći s njim. Ne trebam nikoga da krivim ako sam propustila sreću. Život je takav. Vječito nanosi boli…

Samo, znam da više nikada neću naići na mladića kao što je on. On je bio sve što sam očekivala od jednog mladića. Brinuo se o meni. Volio me je, nije me nikad povrijedio, opraštao mi je zbog mog dječjeg ponašanja i glupost. Imao je razumijevanja za mene…

Sad je otišao i nemam se više čemu nadati. U stvari, nemam prava da se nadam bilo čemu. Ostajem ovdje, u Savudriji, sama, bez prijatelja, da se povlačim po ovoj tudjoj zemlji, da patim, tugujem, nestajem.

No, život teče dalje, pa čak i za mene ovakvu, bezvoljnu i beznadežnu. Vrijeme nikoga ne čeka da se oporavi od rana zadobijenih u životu. Vrijeme ide sve dalje i dalje, sve više starimo i sve više rana zadobijamo.

Znam da ću se sada promijeniti. Možda čak i osjećam prve znake zrelosti, ali mi još puno treba da bih sazrela potpuno. No, greške iz mladosti se ne mogu ispraviti. Vrijeme ide dalje…

Eto, nisam vam pisala o svom rodjendanu. Kako sam to mogla zaboraviti. Inače, moj rodjendan je 24.5.ali sam ga ove godine proslavila 21.5. kad smo Ado i jaišli na piknik, na plažu. Taj je dan bio nezaboravan, možda nikad i nisam ljepše ni proslavila rodjendan. 21 godina. Dovoljno da se načini prvi uzdah – zbog godina.

Komentariši