Svijet je mali

U mom malom svijetu tehnologije i komunikacija mnogo prijatnih promjena. Internet, chat i elektronska pošta otvaraju mi vrata u svijet. Komuniciram sa raznim ljudima u različitim krajevima ove zemaljske kugle. Stupila sam u kontakt sa svojim profesorom elektronike i automatike u Italiji. Vrlo interesantna osoba. Pomaže mi u nekim zadacima vezanim za struku. I, inače, vodimo interesantne razgovore preko yahoo chat-a. Najljepše mi zvuči ono “Poželio sam te”, na što uzvraćam istom mjerom.

Kako su čudni putevi srca. Jučer mi se činilo da sam se po ko zna koji put opet zaljubila u svoju dugogodišnju ljubav. I s njim kontaktiram putem telefona, ali nada za nas dvoje sve više izmiče.

Jutros, poslije “kompjuterskog” razgovora sa profom, osjećam se poletno i pomalo zacopano. Ali, da, čovjek je moralna životinja. Evo, recimo, zašto se ne može voljeti jedna osoba cijelog života? Zašto sve predje u monotoniju? Ili, možda se, ipak može voljeti jedna osoba u životu, ali, pored nje, ljubav se dijeli i drugima. Pa, makar i u vidu riječi. Pustih riječi koje samo odlepršaju u nepovrat, a učinak im je razarajuči, mada ništa ne mijenjaju.
Zašto mom profi treba da kaže pri rastanku, neću ciao, hoću poljubav, šta mu to znači da ima ženu i djecu?? Zašto mislim na njega i on na mene? To mi je rekao.
Baš kao da me neka čudna sila vuče u teške i zamršene situacije, baš kao da sam predodredjena da donesem svjetlucave zrake radosti i neke zabranjene sreće onima koji su je željni ili onima koji su za trenutak zaboravili da ona postoji.
Ipak, i pored svih tih nježnosti koje im upućujem i od sveg srca poklanjam, osjećam ili imam ružan predosjećaj da upropaštavam život ljudima s kojima stupim u kontakt. Nisam srećna, a mnogi očekuju toliko od mene. R. E. C. A. E. A

Sve počne kao opojna melodija i sve je zanimljivo. Kako se stvari razvijaju i kad se počnu veliki planovi krojiti tako i meni postaje tješnje u grudima. Ne mogu žrtvovati svoju slobodu za par trenutaka uzbudjenja, dok sve ostalo vrijeme prijeti da bude ispunjeno dosadom.
Zašto sam se morala upuštati u vezu s tom osobom, s tom divnom osobom, od koje me možda nikad i možda niko neće više voljeti? S druge strane, moja druga  veza (govorim to tako jednostavno kao da je normalno imati više veza) me ispunjava jednom radošću koja se ne da opisati, ali i velikom količinom bola koja razara grudi. Oženjen, dijete…

U meni se ponovo javlja krik moralne životinje, mada znam da nije srećan i da bi želio što prije da se oslobodi iz tog ropstva. Na žalost, zavisan je od te veze, a i kad bi bio slobdan, za nas su putevi jako neprohodni. I na kraju, opet se vraćam profi i onome što se u zanosu izreklo: “Poželio sam te”, “Drago mi je pričati s tobom.” Do djavola, šta se dešava sa mnom? Zar mi je baš tako sudjeno?
Šta radiš, Jasmina, u životu? Pružam utjehu. Mada se ne bi reklo da to njemu treba, ali mora se priznati da ljubavi uvijek i svugdje manjka.

Nekako vidim ljude kao davljenike na suhom, usamljene jedinke, koje uvijek tragaju za nečim, druženjem, pažnjom, ljubavlju i toplom riječi. Osudjenici. Htjela bih pokloniti svima po dio sebe, mada je činjenica da sve što dajem nije ništa drugo do ogromna kula toplih riječi koje pružaju nadu. Mada znam da čovjeku u prelaznoj dobi ( profa je u 40-toj) imponuje društvo 26-godišnje djevojke, ne mogu a da ne priznam da njegova pažnja i interesovanje za mene (mada hiljadama kilometara daleko) i meni dogovara.

Nekad na to posmatram vrlo primitivno. U biti smo mi svi samo muškarci i žene. Tek kasnije su ljudi izmislili brak i bračnu zajednicu koja, po mom mišljenju, nikad nije uspjela, sudeći po preljubama i razvodima.

Ljudi su najosjetljivije područje. Znam da ni meni ne bi odgovaralo da me neko vara, ali mi, takodje, ne bi odgovaralo da prosim nečiju ljubav i silom ga zadržavam za sebe. U životu je tako, nema univerzalne formule. Neko iskusi i najgore, a neko prodje u životu samo sa ogrebotinama. A meni se čini da je bol u duši, povrijedjeni osjećaji ono što najviše boli.
Idemo dalje…

Komentariši