Otac

 

Godina je 1992.
U ovaj prekrasni djelić zemaljske kugle stigli smo prije nekoliko mjeseci.
Sunce, plaža, pijesak i more… sve one divote izdvojene samo za turiste.
Vruće jadransko sunce na svojoj najvišoj tački stvara finu iluziju da je svijet potpuno savršeno mjesto za život. Bljeskajuće more ispred mene budi potisnuti optimizam i neke fine osjećaje, pa nekoliko trenutaka zaboravljam svo ono zlo što nam se ne tako davno desilo.
Nismo mi bili nikakvi turisti za koje je ovaj raj stvoren, nego nesrećnici, jadna stvorenja koje svi sažaljevaju. Kod nekih smo izazvali samo prezir, dok su se drugi diskretno ili nesvjesno od nas distancirali. Mi smo bili samo teret koji je trebalo nositi neodredjeno vrijeme. Bili smo predani vremenu i ljudima, naša sudbina je bila u tudjim rukama, ali smo se, ipak, tješili da je moglo biti i gore, prije samo nekoliko sedmica.
Razmišljam o ocu. Izgubili smo kontakt s njim. On se još uvijek nalazi stotinama kilometara daleko od nas, tamo gdje se vodi rat, jedan strašan rat, bez razumljivog razloga, ali sa nečuveno velikom mržnjom i razaranjem.
”Oče, jesi li živ?”
”Oče, da li si se spasao?”
Ova me pitanja muče svaki dan, ali odgovora niotkud.
Onda dodjoše nekakve sumnjive individue koje nas uvjeriše da su sad oni ti koji su odgovorni za sve gradjane našeg rodnog grada, gdje god se oni nalazili. Kao takvi oni su, razumije se, imali sve moguće informacije i vijesti iz domovine i oni su imali najbolji pregled situacije.
Sistem vrijednosti koji smo ranije poznavali , nije više postojao. Sada su odlučivali oni koji su u ratu imali više sreće, a ne oni sposobni i obrazovani.
Sada je oružje prvo progovaralo i davalo zadnju riječ!
”Čovjek s tim imenom je mrtav. Ubili su ga kad je preko šuma pokušao da se prebaci na slobodnu teritoriju.”
Tako je glasio ravnodušni odgovor ovih došljaka, kad smo upitali za oca.
Tišina.
Onda krik!
Ne!
To nije istina!
Gubim kontrolu i počinjem trčati što me brže noge nose. Nebo i zemlja su sada jedno, ne vidim nikog i ništa, i samo me neka strašna praznina obavija i prijeti da me uguši.
”To nije istina!” govori neki glas u meni. ” Pa, on nije ni mislio da bježi, htio je ostati da pazi kuću i imanje… pa.. on, UOPŠTE, nije vjerovao da će se bilo šta desiti!”
Vijest je stigla svoj cilj, ali način na koji su je ovi vijesnici prenijeli je gotovo isto bolio. Sve je zvučalo kao nešto što se moralo prihvatiti, i .. nikakva osjećanja ne pokazati.
Jesu li ljudi postali roboti dok sam ja spavala?
Dva mjeseca kasnije dobili smo poruku iz Crvenog Križa preko koga se i jedino moglo komunicirati sa od svijeta otcijepljenom Bosnom.
Velika ćirilična slova, a potpis latinicom. Nema danas mnogo onih koji znaju pisati ćirilicu, a još manje onih koji je koriste. Pa… ko bi to mogao biti?
Stari, preživio si rat. Bio si u koncentracionom logoru 3 mjeseca, doživio užasne torture, glad i žedj, ali si preživio. Kako je, zaista, bilo u zarobljeništvu to nikada nisi ispričao i to razumijem.
Mada bih htjela da znam.

Komentariši