Fenomen zvani Mirsad

Bliži se Nova godina. Još jedna. Da, a ja, kao i svaki put, imam potrebu da sumiram doživljaje, ono što se dešavalo u proteklih 365 dana. Hm, da… Nikakvih korjenitih promjena. Ništa konkretno, niti vidljivo, mada je u duši bjesnjela neka oluja, razarala je, pustošila. Više puta sam se osjećala tako poletno, preporodjeno, možda po neki put zaljubljeno i veličanstveno. I svaki put ostala praznih ruku i emocionalno porobljena.

Moja posljednja, da kažem, afera, potresla me je više od ostalih. Upoznali smo se iznenada, na jednoj zabavi u klubu “Emina”, zvanično, mada sam ga i ranije vidjala, po našim zabavama. Mirsad iz Zenice, predstavio mi se.

Ranije me zainteresova njegov izgled, ličio je, naime, na profa. Nije mi se svidjao zbog toga, jer mene prije svega interesuje ponašanje. Sad sam imala priliku i da ga upoznam. Mislila sam da je jedan od onih koji munjevitom brzinom mijenjaju žene. Ta moja predstava o njemu rodila se iz činjenice da se često pojavljivao sa nekim ženskim osobama.

Dopao mi se, ali nisam to htjela da priznam, ni sebi ni drugima, pogotovo ne njemu. Može se reći da sam ga malo i provocirala. Sastali smo se svega tri puta, uvijek u društvu drugih. Uvidjela sam da se i ja njemu svidjam jer je pri našem drugom susretu počeo da igra, što ranije nikad nije činio.

Sve me to zabavljalo jer sa njim nisam imala planove. Razlog, naravno, kao i uvijek, moj stalni, nepromjenljivi kavaljer. Borila sam se, ili, bolje rečeno, zanemarivala osjećaj koji me dobrano preplavljavao, osjećaj zaljubljenosti u prvoj svojoj fazi. Kažem, prvoj fazi, jer kako drugo nazvati osjećaj kad ti se neko dopada, a o njemu ne znaš ništa?

Dogovorili smo se da se nadjemo sljedećeg vikenda, ali od toga nije bilo ništa, jer ja nisam bila baš zainteresovana. Zapravo, plašila sam se dvostruke veze, nešto čemu sam tako sklona.  Posljednji put kad smo se vidjeli bio je 22.11. na koncertu Zerine Cokoje i Enesa Begovića u diskoteci “Vega”. Da, i tada sam bila sa svojim vjernim Radom. Čovjekom koga ne mogu da ostavim, zbog dubine njegovih osjećaja prema meni.

Kao i uvijek, rekla sam da će se sve riješiti samo od sebe.
I riješilo se…
Nisam kontala da ću biti tužna zbog ovakvog završetka. Mirsad je prošle sedmice deportovan od strane danske policije. Nije imao stalnu dozvolu boravka.

Sad mi se svi oni ukradeni osjećaji vraćaju kao bumerang. Još uvijek mi se svidja. I sve mi je više žao što je otišao.Čak ni njegovu sliku nemam, a neću ni imati, pošto mi je aparat s kojim se slikali, ispostavilo se, neispravan. Eto, baksuza…

I, evo me opet, ranjena. Razmišljala sam o toj mojoj sudbini. Jedan dan letim do oblaka, okružena muškim društvom i tad me muči problem koga izabrati. Drugi dan sam ptica koja nije uspjela doletjeti do oblaka, već se stropoštala i sad leži slomljenih krila u nekoj provaliji.

Razmišljam da li će me i ovaj osjaćaj držati 2-3 dana ili duže. Jer, koliko poznajem sebe, spopadnu me žestoki napadi emocija, ali samo za kratko vrijeme. Kasnije se uspavam i kao da nikad i n ije bilo tog osjećaja, tog izgaranja u mojoj duši.

Pa, eto, nije to bilo tako davno kad sam mislila da sam se zaljubila u jednog sasvim trećeg. Da i njega spomenemo, bio je dobro-izgledajući mladi momak ( 2 godine mladji od mene). Danas od tog osjećaja ni prah nije ostao, sad samo imam mišljenje da još uvijek dobro izgleda Ler

Interesantno mi je ovo zbivanje u mojoj glavi. Baš kao i u poslu kojim se bavim, ispriječi se poneki problem. Moj mozak ga registruje, bez obzira odakle problem dolazio, iz srca ili onog što zovemo dušom. Kako sad riještii problem definisan kao Mirsad? Nadam se da će mozak naći metodu kao i uvijek ne pitajući ostale organe.

Iako bih željela da se on vrati ili bar da budem s njim u vezi , sve će se riješiti onako kako se najmanje nadaš. Ili, možda kako najviše pretpostavljaš. I onda, opet, idemo dalje. Hiljadu rana, hiljadu tuga, a nikad sreća i nikad ljubav…

Komentariši