Rodjena sam u siromašnoj porodici, ili relativno siromašnoj, ili relativno bogatoj. Možda novca nije bilo dovoljno, nismo imali raskošnu kuću i automobil, nismo išli n amore niti druga putovanja, nismo imali raskošnu garderobu niti se hranili obilato, ali smo imali svoju kuću (a ne skučeni stan), svoje zemljište i usjeve, svoje mlijeko i mliječne proizvode.

Završila sam školovanje i to sa odličnim rezultatima. Po završetku sam dobila posao ispod svog kapaciteta i potencijala, ali to je, ipak, bilo nešto u takvim okolnostima. Onda je počeo rat.

Deportovana sam na “našu” teritoriju. Rat nije prestajao, odlučili smo se potražiti utočište u Hrvatskoj. Ni tamo nije bilo idealno, kako rat u BiH nije prestajao, odlučili smo se potražiti utočište u Danskoj  – iskoristili smo priliku. Uspjeli smo.

U Danskoj sam dobila mnogo materijalnih i ličnih satisfakcija. Vodjena impulsom i onim “što bi i kako trebalo” završila sam školu, odnosno, naučila ono što je bilo na raspolaganju i što se u neku ruku zahtijevalo: danski jezik, vozačka dozvola, priprema za više obrazovanje, par kurseva i koledž, koji je bio “ono što bi trebalo donijeti reputaciju i brzi posao”.

Greška. Iz ovoga sam naučila da sve čemu pristupaš bez srca i sa pola volje, ne može donijeti uspjeh, niti zadovoljstvo. Posla nije bilo, vrije je išlo, željela sam se ostvariti i na drguim poljima.

Multi-ljubavne veze i vezice nisu donijele željeni osjećaj niti želju za smirivanjem, dok se nije pojavio on. Ali, on je bio tako blizu i tako daleko u svakom pogledu. Osjećaj da nam vrijeme ne prolazi istom brzinom je bacao u nespokoj.

U medjuvremenu se otac razbolio. Nisam se snalazila, kao da sam bila izmedju želje da pomažem svojima i želje da pomognem sebi, pa nikome nisam. Najvažnija odluka u mom životu, da započnem zajednički život sa voljenom osobom, desio se kada je želja već jenjavala. Sreća nije dugo trajala. Nisam se snalazila u tome da voljeno biće dijelim na tako mnogo strana i suput strahujem od njegove bivše. Na kraju su se strahovi obistinili, ali sam iz te veze dobila prekrasno dijete. To je moje najveće blago.

Razlaz s voljenom osobom bio je bolan. Bol još uvijek traje, nikad nisam prežalila nas. Osjećala sam da to nisam zaslužila, osjećala da sam dobra i neproblematična, da ostavljam slobodu drugima, da sebe minimiziram do krajnje granice kako bi drugima ostavila prostora. A onda sam postala problematična i sebi, a samim tim i drugima. Godnama tonem. Vrhunac je. Zbog toga radim sve ovo. Znam uzroke. Oni se jave, poslije svih pokušaja da svoju bol utopim u kompulzivnim aktivnostima. Bol i suze se jave, tada osjetim da još nisam prežalila gubitak, još uvijek osjećam da to nisam zaslužila, da mi je učinjena nepravda. Znam, to nije istina. Ali, osjećaji su nekada jako uporni, čak i kada razum ima sve argumente protiv njih, oni i dalje haraju, neumoljivo. Uzalud je govoriti, niko ti nije kriv, oprosti i kreni dalje… Oprosti sebi.

Trenutno, u dobi od 42, osjećam se prilično kao pozitivni luzer, osjećam svoj fijasko na mnogim stranama, ali to mi ne pada teško. Znam da sam učinila kako sam najbolje mogla. Ne tražim isprike, ali osjećam da moram da podržavam sebe. Stavljam fokus na ono što je stvarno važno: zdrava sam i moje dijete je dobro i djeluje prilično sretno. Dijelim ga s njegovim ocem i ta relacija funkcioniše dobro. Odnosi su prilično nedefinisani. Održavamo mir na površini i znamo šta je najbolje za dijete. Bar se u nečemu slažemo.

Od žarišnih tema tu je i nedostatak zaposlenja, loše finansije, nered na više polja. To je moja dosadašnja priča.

Izazov
Kad čovjek ne može sam sa sobom da se dogovori…

Komentariši