Egocentrizam
Nemaš kome da se žališ
Čovjek, koliko god žalio druge i suosjećao sa njima, najviše, ipak, žali samoga sebe. Jer, kad se osvrne oko sebe, vidi ono što je prikupio za svoga boravka na planeti, i uvijek mu to izgleda nedovoljno. Mi smo akumulativna bića. Šta god vidimo želimo napraviti svojim. Ako nam to ne uspijeva, u agoniji smo, prolazimo pakao, isti onaj pakao o kojem pričaju živi da se dešava kao kazna za “neposluh”, poslije smrti. Pravila lijepog i ružnog, pravilnog i nepravilnog, dobrog i lošeg ponašanja postavljaju sami ljudi i oni jedni drugima prijete paklom ili obećavaju raj; nema tu nikakve vanjske sile.
Čovjek je sam sebi najbolji sudac i kad se srdačno sažaljeva i kada sam sebi skida kapu na uspjesima. Možda nije onako kako je zamišljao svoj život, a i ne pita se zašto je, uopšte, morao da zamišlja svoj život kad je trebalo samo da ga živi. Odustaje prilično od svih borbi i napora, prepušta se, jer, ma koliko se trudio, opet završi sam sa sobom i svojim, već bezbroj puta prežvakanim mislima.
Patnja je greška u razmišljanju. Pa, i kada se žališ, to je greška, nemaš pravo na to. Ovamo si došao, ne da sam odlučuješ, nego da iskusiš život. Oduvijek se mnogo pričalo o pozitivnom razmišljanju, da ga se treba konzumirati, a negativno potiskivati, kontrolisati, ignorisati.. Kad nakon mnogo vremena “pozitivnog razmišljanja” naslutiš da je razmišljanje, samo po sebi, negativno, onda ga odbacuješ kao nešto što nije od prevelike važnosti za samu ekzistenciju. Razmišljanje je, dakako, potrebno za lakše funkcionisanje, da možemo rješavati probleme, od kojih smo, uzgred rečeno, mnoge sami kreirali. Ali da se prisiljavamo na vječno pozitivno razmišljanje je, ne samo neizvodljivo, nego i prilično naivno. Dualnost je naša priroda, kao koža, jedino kad smo je svjesni možemo učiniti nešto u vezi s njom. Dobro i loše, dan i noć, bijelo i crno, jedno bez drugog ne ide, zašto nam je onda to tako teško da prihvatimo, pa se opiremo? Nemaš kome da se žališ, ali kad to shvatiš, onda više i nemaš potrebu za žalbom.
Šta ostavljaš iza sebe?
Prilično si izgubljen. Pred očima ti se odigrava život na velikoj sceni, a ti sve posmatraš iz svog, ma koliko ti se činilo velikog, ipak, relativno skučenog kruga znanja i imanja što si uspio da prikupiš za svoga boravka na Zemlji. Mnogo je tih nagomilanih, a nepotrebnih i stvari i ideja, koje bi kao smeće trebalo (od)baciti, ali ti se teško od njih odvojiti, vezan si…
Iz nekog razloga gomilamo stvari koje nam ne trebaju. Tako se valjda osjećamo sigurnije, osjećamo da smo nešto radili, da smo bili dio nečega… gle, pa tu je dokaz!
Razmišljaš, šta ostavljaš iza sebe. Ljudi umiru, niko nije permanentan na ovom svijetu. Pa, bio si svjedokom iznenadnih smrti onih za koje si mislio da im ništa ne može biti.
Vidio si ono što je ostalo iza njih. Samo još jedna ljudska tuga i ništa više.
Za života činiš sve što možeš, prikupljaš znanje i stvari, pomažeš drugima, uključuješ se u društvene tokove, tražiš svoju luku, onu gdje se misliš da pripadaš.
Činiš sve kako bi udovoljio nekom “višem” cilju i kolektivnom dobru. Na jednoj strani prosiš, na drugoj daješ sve od sebe. I opet te niko nikada nije shvatio.
Odživio si svoje, ostavio si traga, ali.. da li si bio sretan?
Ostavljaš li iza sebe bližnje pune radosti što su te imali, prijatelje i poznanike koji te se rado sjećaju?
Jesi li se smijao, sa djecom igrao, cvijet pomirisao? Da li si čitao, putovao, pjevao, sa drugima dijelio … jesi li si bio zahvalan?
Ili si, kao većina, živio po tudjem receptu, udovoljavao državi, zakonu, društvu… svi su oni od tebe uvijek nešto tražili.
Jesi li negodovao, tugovao, kritikovao, na sve oko sebe ogorčen bio, a na sebe samog najviše?
Jesi li grabio, jurio, žurio, akumulirao? Da li te zavist, ljubomora, očaj i mrzovolja po cijele dane pratili ili si bar ponekad uspio da živiš… da ukradeš trenutak radosti i veselja?
Jesi li se smijao, sa djecom igrao, cvijeće mirisao, sa drugima dijelio.. jesi li volio?
Onda nisi uzalud živio.
Dopuštam, biram, odlučujem…
“Dišeš, možeš!”
Rad na sebi potreban je tebi.
Piši dnevnik uspjeha.
Piši dnevnik zahvalnosti.
Vježbaj primanje.
Primjenjuj tehnike samorazvoja i samopomoći.
Zakon privlačenja, akcije-reakcije, karme… zakon!
Svi žele da vas nečemu nauče.
Puni ste tudjeg znanja. Ošamućeni.
Više ne znate ko ste, a htjeli biste biti svoji. Poznavati sebe.
Saznati šta je ono za čim ti srce pjeva. Mnogo je toga, ali ništa tako značajno da ti život znači. Ne znaš, uopšte, ko si.
2014 je, zaista bila dubinsko istraživanje tehnika koje, čini se, svakim danom postaju brojnije.
Kako biti cvijet
Čovjek ne zna ni šta bi zabilježio u bilježnicu. Nakon cjelodnevnog vrzmanja oko laptopa u istraživanju potencijalnih područja online djelovanja, osjeća se prazan i daleko od nadomka zlatnog rudnika kojemu se nada. Pokušava pronaći način da služi drugima onako kako bi i njemu bilo od koristi. Princip je jasan: pronaći nepokriveno područje (neudovoljenu potrebu), ponuditi rješenje ili pomoć i kreirati vrijednost za druge ljude, svoje “suekzistante”.
Fokusiraš se, zatim, na ono što je dokazano funkcionisalo, pa razmišljaš da radiš istu stvar. No, sve ima svoj rok i razinu iskorištenosti. Nova ideja, svježa energija, to ti treba sad.
Nešto što još nije vidjelo svjetlo dana, a prijeko je potrebno svijetu… i tebi?
Kako biti cvijet koji samo tamo stoji, a ipak, svojom ljepotom i mirisom, nečemu služi…
Sve što imaš je SADA
Kako pronaći svoj oslonac, ono trajno što čini život smislenim? Nestrpljiv si od nestrpljenja. Želiš da ispoljiš svoju kreativnost. Nešto u tebi hoće da procvjeta. Svi igraju svoje uloge, pričaju svoju priču i čini se da vjeruju u nju, samo ti još nemaš svoju. Ne možeš da je pronadješ.. Jer, na što god pomisliš da bi mogla biti tvoja uloga, odbacuješ s negodovanjem pošto nije dovoljno dobro.
S pola od pola srca ustrajavaš na nevažnim stvarima koje su se, ionako, pokazale kao neplodonosne, jalove. Ipak, u nedostatku boljeg i dalje se prisiljavaš na repetirajuće radnje koje ti samo donose frustracije. Očaj je vrhunac izgubljene kontrole. Udaraš gdje stigneš nanoseći povrede samo sebi. Šta je to u čovjeku pa sam sebe dovodi do zida? Neko bi rekao, to je zbog nedostatka ljubavi prema sebi.
Sad, ovog trenutka moraš pronaći svoj čarobni štapić, svoju Aladinovu lampu, svoju zlatnu ribicu, ne da ti ispune sve želje, već da ti daju trajan osjećaj da su ti sve želje zauvijek ispunjene. Sretan si, radostan, bez povoda, osjećaš ekstazu življenja bez razloga. Živiš u miru, bez konflikta, jer u tvojoj svijesti nema straha, nema nasilja. Sada imaš sve, ne sutra i ne juče – sada je sve što imaš.
Zaljubljen u cijeli svijet
Autobus kultura
Popis
“Bosanskim jezikom govori 52.86 % stanovnika BiH, hrvatskim 14.6 % stanovnika, srpskim jezikom govori 30,76% stanovnika, dok ostalim jezicima govori 1.57 % stanovnika.”
Svi SERU na istom jeziku.
Biti u pravu
Šta uopšte znači ono “bio sam u pravu”, kome je to važno, osim egu koji voli da se redovno oštri i održava u životu..? Ali, čovjek ne može a da ne zapazi da je, ipak, bio u pravu u nečemu! Zašto, ipak, mora da to kaže? Zašto mora to da zapazi?
Onaj skorašnji osvrt na Brexit i rečenica “Već sutra će vijest biti zapretena i zamijenjena nekom drugom.” je, bio u pravu ili ne, ipak, validna.
Nova vijest dolazi iz Istambula, gdje je “najmanje 36 ljudi je ubijeno, a preko 150 povrijeđeno u trostrukom samoubilačkom napadu i napadu vatrenim oružjem na istanbulskom aerodromu Ataturk”. (Oslobodjenje)
Zašto svi moramo da javljamo i širimo vijesti? Strah? Opstanak? Znanje je moć? Reakcija na akciju? Radoznalo reaktorsko biće će očekivati više od ove objave, ali više neće dobiti, iz poznatih razloga.
Crv
Šta je to u ljudskom biću pa osjeti taj zanos (da li je to zaljubljenost?) kad čuje neki glas, kad osjeti nečije prisustvo, kad prorade sjećanja..? Neki nas ljudi inspirišu, neki odbijaju, a neki su nam jednostavno dragi. Čovjek misli da može da upravlja svojim mislima i osjećajima, taj nadobudni lik u nama vjeruje da ga ne može ništa iznenaditi. Vjeruje u svoju uslovljenost i osjećaj logike da neki ljudi i neke stvari ni pod kojim okolnostima ne idu skupa. A onda ti neki ljudi, ma koliko izgledali beznačajni, regularni, učine da negdje u dubinama tebe proradi crv, nepoznat i pomalo opasan, i tebi, tako nedodirljivom i naivnom, ukaže da, uopšte, nisi toliko moćan i da ne vladaš sobom. Pa, čak i kada prodje vrijeme i misliš da je to samo bio zanos, krik ranjene usamljene životinje, jecaj koji je našao svog svjedoka, isti osjećaj se ponovo javlja kad te podsjete na svoje postojanje, kada se nadju “u blizini”. Ta blizina se ne mjeri u kilometrima. Onog trenutka kad te obuzme virus, to biće je u tebi, negdje ispod kože, i ne znaš šta da radiš s njim.
Šta radim ovdje
Reaktori
Juče su, dakle, Britanci izglasalli izlazak iz EU. I tako, dok jedni žele u nju, drugi bježe iz nje.
Odavno čovjek ne želi da ulazi u polemike… mišljenja i stavovi, ionako, nemaju važnosti. Kada je vijest svježa, ljudi se obično nadmudruju i prognoziraju dalji tok dogadjaja. Radjaju se šale, skečevi, vicevi, posteri… Oni, pak, ozbiljniji, donose opširne analize, iznose zaključke zbog čega se nešto dogodilo i , dakako, imaju i viziju budućnosti pod novim okolnostima. Šta to, ipak, sve znači? Već sutra će vijest biti zapretena i zamijenjena nekom drugom. I tako otkad je svijeta, trudimo se biti u toku, zarad vlastitog opstanka.
Interesantno je kako se ljudi, uvijek i nanovo zapletu u sve te političke igrarije, žive naveliko ono što neko drugi servira, pa izdašno reaguju. Reakcija je sve što znaju. A to je, izgleda, upravo ono što se od njih očekuju: da budu zaokupljeni svim drugim, samo ne sobom i vlastitim životom.
U tu svrhu se odlično uklapaju i sportska dešavanja, velika takmičenja, UEFE, FIFE etc. Uzbudjenje je u zraku, oduševljenja pobjedama i razočarenja porazima dragih ekipa. Nekako se vežemo za te timove, kao da se tamo odvija igra na život i smrt. Kao da će se na tom terenu, upravo, razriješiti svi problemi na planeti, siromašni obogatiti, bolesni ozdraviti, ratovi iskorijeniti. Igra na život i smrt odvija se, upravo, negdje drugo, dok ti pratiš loptu na malom ekranu.






