Haragei noćaš šuti. Smiraj je dana i već sam danas dobila dovoljnu količinu onoga na što me haragei gotovo uvijek uspozori. Tresne me svaki put iznova, kao da nikada to neću uspjeti svariti.

A znam… sve znam.
Čaša je ispijena, mada mi se čini da je nisam ni počela piti. Ali, drugi jesu, sve do dna i još uvijek piju?!
Sve se desi tako brzo.
Da li sam samo sanjala?

Pa, čika Smile, danas si učinio jedno dobro djelo. Možda toga nisi ni svjestan, jer ti si jedna od onih osoba poput mene koja većinu stvari čini po intuiciji, a nikako smišljeno i planski. Nemaš pojma koliko mi je značilo tvoje ni malo disretno miješanje u moje nazovi privatne stvari. Na kraju krajeva, zar postoje privatne stvari kad se jedan svijet ruši?

Okretanje glave i “gledanje svoga posla” je ništa drugo do bezobzirnost i neosjetljivost. Ovim si pokazao da i pored sitničarskog duha koji iz tebe izbija, u sebi kriješ i neki profinjeni osjećaj za pravdu. Saslušao si me, pa, zaboga, ja ni od koga i ne tražim ništa drugo. Dovoljno sam jaka, ali, ipak, ljudsko biće…

Ovo ljudsko biće, u krhkom (i slatkom 😉 ) ženskom izdanju ima trenutno puno preokupacija. Najezda ideja, planova, želja… Čini se da sam rasijana, pod stresom. Pa, ipak, danas sam briljirala na pismenom ispitu iz švedskog. Bar što se mene tiče, napisala sam malo remek-djelo na švedskom. Moja vječita tema, ljubav…

Pisala sam o naša dva paralelna svijeta, svijetu snova i ovom stvarnom i ponekad nemilosrdnom svijetu.

Pisala sam…. da smo se sreli u jednom drugom svijetu, jer u ovom stvarnom nije bilo moguće. Pisala sam da je on možda sjedio u istoj toj klupi i učio, dok sam ja živjela stotinama kilometara daleko i sanjala –  o njemu.

Dolazio je i odlazio, ali uvijek bio prisutan – u mojim mislima i srcu. Kako je vrijeme prolazilo, pisala sam, naša ljubav je težila ka realizovanju u stvarnom svijetu. Umorni od razdvajanja, umorni od svijeta snova, poželjeli smo da svojom ljubavlju učinimo ovaj stvarni svijet ljepšim, blažim i svjetlijim.

Dobili smo dijete!
Radovali smo se tom zajedničkog životu, pravili planove za budućnost. Naš svijet snova je potisnut, pa više, uopšte, i ne mislimo na njega. Sad mi imamo važnijih stvari, trebamo odgajati dijete, trebamo brinuti za ekonomiju. trebamo čistiti i prati, spremati ručak… Trebamo… Moramo….

Ne volim ga ni malo manje nego prije, ali ne znamo kako je došlo do toga da se toliko izgubimo u šumi obaveza i .. životnih zagonetki. Počinjemo biti nezadovoljni, počinjemo se žaliti, počinjemo sumnjati jedno u drugo zarad sitnica. Pa, onda, prvi znaci depresije se počinju javljati. Plašimo se samog života, bolesti, pa smrti.

Znam. Osjećam da sada ja moram nešto učiniti, moram odigrati svoju ulogu, moram dati još jednu šansu našoj ljubavi. Ja mu moram pomoći na način kako je on meni uvijek pomagao. Pa, to je ono o čemu se radi, to je ono što ljubav treba da znači, ili ne?

Pitati se, to je dobro, razmišljati puno još je bolje, ali djelovati, to je najbolje. Život je ljubav, i obrnuto. Voljeti onog s kim živiš, pomoći kad zatreba, ohrabriti kad sve izgleda previše crno.

Pisala sam dalje… da je on sazdan od ljubavi, blagosti, lijepih riječi i gotovo pretjerane pažnje za mene. Čovjek mojih snova mi je pokazao jednu novu stranu ljubavi za koju nisam znala da postoji. Ljubav s njim je puno dublje i puno vrjednije osjećanje.

Nama preostaje još samo to da ponovo pronadjemo put do našeg čarobnog svijeta snova. Znam da to možemo jer naša je ljubav dovoljno jaka. Preživjela je uvijek i uvijek će preživjeti. (Ah, nastavnica je rekla da smijemo uključiti fantaziju:) ) Jedino što nam je sad potrebno jesu … dva računara!

Da, Tillsammans ska vi vandra…

Nastavnica je rekla da pokušamo kraj napraviti med “knorr”, a to nije knor kocka, već interesantan kraj, nešto intrigantno… pa, nadam se da sam joj ostavila zamišljenu facu na licu.