Odbijam da starim,
izgled da kvarim
da bore skrivam
da prestanem da snivam.

Osm’jeh da mi se ledi
sjaj u oku blijedi,
da ne vidim jasno,
da negodujem glasno.

Odbijam da me zovu “teta”
i da imam bar pet dijeta,
prošlost da mi je sveta,
ironije da sam meta.

Odbijam da me zemlja vuče,
kosti škripe a srce tuče,
za glavu da se svako malo hvatam,
da kukam, kunem, mlade ne shvatam.

Odbijam da ne mogu kao prije
da plešem, pjevam i pijem
Odbijam da umjesto sunca tvoga
postanem tvoja… babaroga!

Odbijam!

Danas je internet preplavljen vijestima o smrti Jovanke Broz. Kad kažem, internet, mislim uglavnom na društvene mreže, jer  tamo sam najviše i prisutna. Ja sam cyber-biće, cvrkućem, lajkam, youtubam.. a, evo, sad i kokodačem. Po ko zna koji put, pokušavam da započnem svoju priču, da je pretočim u pisanu riječ, jer vrlo često osjećam potrebu da ono što radim stavim preda se, negdje na zid, u vidu TO DO liste ili, tek onako, da se nekom obratim. O, vodim ja dnevnike još odavno, ima tome i 20 godina. Jednom me to moglo doći glave, ali, to je jače od čovjeka.. ta potreba za ispovijedanjem.Posebno kad si sam, usamljen, osamljen.

Bilo profesionalno, bilo privatno, svi putevi vode ka računaru. Vremenom se čovjek navikne na tu spravu, pa mu postane sastavni dio života. Čovjek, pa samim tim i ja, biva uvučen u internet tokove, prati taj razvoj od samog početka i naravno, i sam poželi da objavljuje. Mislim da svaki zaljubljenik u Internet jednog dana odluči da ima svoj sajt, svoj kutak na Web-u gdje će da prezentira ono što radi, u vidu bloga ili, pak, nekog drugog produkta.