Ratni zapisi – Opasni dnevnik i izjava

 

Čujemo šapat, četnici pregledaju torbe.
Prepadnem se, propadam u zemlju od straha.
Razlog, moj dnevnik koji već odavno vodim i koji mi se još uvijek nalazio u torbi.
Pisala sam nešto i onih prvih dana okupacije a to nikako nisu bile riječi hvale za moje sadašnje mučitelje, odnosno četnike.
Izvadim na brzinu svesku i počnem kidati posljednje ispisane listove. Blago rečeno, nalazila sam se u zoni visokog rizika, a i bilo je vrlo naivno s moje strane.
Svi su mogli vidjeti, kako ovaj svijet oko mene, tako i sami četnici.
Uspjela sam!
Vratim dnevnik na njegovo mjesto na dnu torbe i malo odahnem. Za to je vrijeme moja je starija sestra izmislila novi trik. (Još uvijek mislim, da je, ipak, malo glumila :)) )
U svojoj ”bolesti” ona se počela neobazrivo gurati naprijed. Nisam mislila da je to baš pravedno prema nekima koji su uredno držali svoj red, ali, Bože moj, u ratu i ljubavi je, kažu, sve dozvoljeno. Sestra je, vjerovatno, smatrala da je sve i pravedno i moralno ako se čovjek bori za svoju kožu.
I hvala Bogu da je tako, jer ko zna kad bismo i da li bi izišli iz logora, i šta bi nam se sve dogodoilo da smo ostale još samo koji dan.
Malo po malo, i evo nas na početku reda. Iako nas je ovo nemilosrdno guranje koštalo puno živaca i odvratnih psovki upućenih sa svih strana, od našeg naroda, koji se inače, i sam gurao, ipak smo uspjele.
Na samom izlazu iz logorskog dvorišta sjedio je jedan ili dva čovjeka za stolom i popisivali imena onih koji su odlazili.
Sestra i ja smo poznavale jednog od njih, radio je u Opštini. Prepoznavši sestru, M., upita koga još ima sa sobom.Ona pokaza u našem pravcu, a on zadrža pogled malo duže na meni i upita:
”Ti si isto radila u opštini?”, ali na to dobi samo jedan poluprazno-poluprezirni pogled. ”Kučkini sinovi” ključalo je u meni.
“Ostavljate li svu imovinu?” pita. Odgovaramo da ostavljamo, ali ne spominjemo taj sitni detalj, da je sva imovina, u stvari, na ocu.
Nakon što nas upisa, mi se brže-bolje uputimo prema zadnjem autobusu, gdje takoreći više i nije bilo mjesta. Sjednemo na zadnja sjedišta i malo odahnemo. Znali smo da još uvijek sve nije bilo gotovo. Još uvijek nismo znali kuda će nas odvesti ovi zlokobnici. Na koju stranu?
Samo što prije iz ovog logora, klicalo je u meni.
Krenemo.

Ratni zapisi - Deportacija i spas
Ratni zapisi - Dolazak autobusa i SESTRA

Komentariši