Taj osjećaj nedovoljnosti, neispunjenosti… osjećaj da vrijeme izmiče, a još uvijek nemaš svoju bazu, svoj original života. Neki “ostvareni” likovi podstiču na razmišljanje, slažeš se sa njihovim vidjenjem stvari, tako ih promoviraš, prevodeći njihove riječi… ali to ne pomaže da imaš sebe, niti znaš šta je to šta, zapravo, hoćeš.
Šta je NAŠ doprinos svijetu? Iz nekog razloga smatram da bismo ga trebala imati.

Neki od likova uvjeravaju da nismo rodjeni ni sa kakvim ciljem života i da je dovoljno da mi budemo MI.
Ali, šta ako želiš doprinijeti.. Šta je ono što znaš i što možeš dati svijetu?
Kopiranje i ponavljanje tudjih riječi čini te samo papagajem i plagijatorom, čini te drugorazrednim bićem.
Šta je tvoja istina?
Zar je moguće da ne možeš proizvesti ništa svojstveno, nikakvu originalnu ideju poroditi… biti originalan u nečemu?

N.D. Walsch kaže “budi izvor onoga što želiš”, bilo da je to ljubav, odnosi, novac, obilje…

Želiš li to, moraš prvo dati.
Što daješ drugima daješ sebi.
Nisi ono što radiš, nego ono što jesi.
Ono čemu se opireš, to ostaje.

Sve je tu, sva pravila, nacrt kako treba da živiš. Ali, ipak, nešto nedostaje. V. Zeland, u svojoj drugoj knjizi o Transurfingu (koje, uzgred, smatram spetljanim i punih nepotrebnih koncepata ) tvrdi kako je došlo do razdvajanja duše i razuma tokom vremena. Tako kaže da štogod da radimo, ako ne dolazi iz duše, neće ostaviti neki dojam. “Razum može sagraditi novu kuću od starih cigli, no time nikoga nećete zadiviti. Razum može napraviti besprijekornu kopiju, ali samo duša može stvoriti original” (Opet sinkronicitet, razmišljajući o svom “originalu” na putu da bacim isprintanu knjigu Transurfinga, slučajno sam otvorila ovaj pasus. )

Sudeći po ovome, mnogo toga što radismo nije dolazilo iz duše.. više je to neki neobjašnjiv poriv za djelovanjem, bez puno razmišljanja o razlozima, zašto to radiš. Možda smo i nesvjesno radili po Walschevom nacrtu da obrneš proces kreacije. On kaže,  umjesto ustaljenog načina stvaranja: misao – riječ – djelo, obrnuli sam proces, pa prvo napravili djelo. Možda će o tome biti riječi i možda će se o tome razmišljati, ali trenutno sva ta djela ostaju gotovo neprimjećena. Usamljena, poput nas.

Konfuzno vrijeme. Biti dramatičan, biti objektivan, biti patetičan.. pitanje je sad.
Savjetovati više nikada nikoga nemoj. Svjedok si da čovjek ni sam sebi ne može vjerovati, ne može si biti dosljedan, pa kako onda drugima da dijeli savjete?
Kad nakon cijele vječnosti očajnog maštanja i još očajnijeg djelovanja dobiješ ono o čemu maštaš, ispostavi se da ga ne možeš ni održati ni zadržati, i da te tvoje staro “ja” ,  naviklo na ”hod po ivici” uporno vraća nazad, sve dok se , munjevito brzo, ponovo ne vratiš na staro. Onda opet potraga za trajnijim rješenjem, srećom koja će duže trajati.
Primjećuješ da čovjek kad dobije ono što želi, uopšte više ne funkcioniše i ne djeluje na stari način. Nema razmišljanja o smislu života, ne kopa i ne traži rješenje svojih “problema”, ne čita dubokoumne knjige i ne prelistava desetine videa o samopomoći. Onda je poletan sam sebi čestita, razmetljiv je i lakomislen. Gdje je nestala filozofija i potraga za smislom?
Tek sada počinjem da shvatam okolinu i neke ljude kojima je moja priča o inim filozifijama i sam moj pokušaj da o tome pričam djelovao čudno i prilično nerazumljivo. Jednostavno nisu bili na toj frekvenciji. Ne muče ih iste vrste problema.

Tragah za dubljim smislom, a u toj potrazi me zaustavi iznenadno ispunjenje želje. Bilo da tragate za materijalnim ili duhovnim, potraga ja istog karaktera… tragate iz sebičnih razloga, tragate da biste zadovoljili ono unutarnje, bolno “ja” što pati, “ja” koje misli da će ga “to nešto” usrećiti. Neće, uvidjam to sada. Nakon tog nečeg javiće se želja za drugim, za trećim… Ako ništa, svi ti materijali koji su mi došli pod ruku ili pred oči, ukazali su na to da se tuge i boli moramo riješiti na drugi način, ne preko ispunjenja želja, užitaka i zabave.

Čini mi se da osciliram izmedju sopstvenih želja i podučavanja drugih kako da ostvare svoje, i zaključaka da bismo se po svaku cijenu trebali riješiti baš njih – želja. Godinama se krećem nekakvim nejasnim putevima duhovnosti, koje su, sad vidim, imale za cilj lični interes. Samopomoć i milion raznih tehnika iste neminovno vode u spoznaju da su one suvišne, nakon što ih iskonzumiraš. Baš kao što su to i razni naši ideali, autoriteti i podjele. Neko dodje do saznanja da su želje, upravo one, te koje nas koče, koje nam ne dozvoljavaju da sagledamo život onakav kakav jeste.

K je trenutno predmet moje preokupacije. Čovjek koji o sebi govori u trećem licu, poput malog djeteta, se riješio ega, ali, ipak, ostvario kao mudrac stoljeća. Ne da je to htio, niti, vjerovatno, želio, ali veličina onoga što je imao reći svijetu je neminovno ostavila traga. Nije htio da ga se sluša, niti da se od njega traži pomoć, htio je dijalog, govorio je ljudima da uvijek sumnjanju, da se sami preispituju, da uče i da donose zaključke za sebe.

Pa, ipak, mi ljudi, neshvatljiva hrpa mesa i nagona, od tog učenja i znanja kao da nismo shvatili, a još manje prihvatili išta. I dalje se gložemo, željama i nagonima prepuštamo, jurimo sve više i bolje, a ego kao nikad nije bio veći. Plodovi takvog ponašanja su sve veće podjele, neprestani sukobi, zagadjena planeta. Nikad više gurua i autoriteta, a nikad manje zdravog razuma i čistog srca.

Trenutno prepisujem stare dnevnike.. Stigla sam do svog dolaska u Dansku i prvih mjeseci boravka na Zapadu. Još je tako mnogo što želim završiti kako bih sama sebi upotpunila sliku o sebi. Uvidjam svoje greške, propuste, odmahujem glavom na neke postupke. Žao mi osoba s kojima sam došla u kontakt i koje sam nesvjesno povrijedila ili na bilo koji način, onespokojila. Moja površnost i nedostatak osjećaja i saosjećanja se nazire kroz većinu opisanih dogadjaja iz tog perioda, a nešto mi govori da će se tendencija nastaviti i narednih godina. Pa, i decenija. Ne znam zašto, smatrah se vrijednom,  ali provlači se nit da sam beskrupulozno gazila po ljudima koje sam, zapravo, smatrala svojim ljubavima. U svojoj osami sam plela romantične mreže, maštala o prinčevima, srećnom kraju, a u kontaktima sa predmetima svojih maštanja petljala, zanovijetala i davala lažne nade.

Odnekud mi je doletjela misao , proizvod mojih dugogodišnjih samorazvojnih istraživanja, da sve što daješ to ti se vraća. To ima i svoj termin: karma. Ako je po tome, ono što trenutno imam na svim planovima je ono što sam dobila kao rezultat svojih postupaka u ranijim periodima života, pa i ovom u Danskoj. S jedne strane, održavala sam vezu na daljinu sa momkom koji je htio ozbiljnu vezu i nadao se braku, a s druge strane, šarenilu izbora koji mi se nudio moja radoznalost nije mogla odoljeti, te sam tako započela najmanje još jednu vezu “na licu mjesta”, valjda da nešto ne propustim. Sada sam sama neka marginalizirana strana koja se nada, a prilično je ubijedjena da su joj nade uzaludne.