Raskol

Čini mi se da osciliram izmedju sopstvenih želja i podučavanja drugih kako da ostvare svoje, i zaključaka da bismo se po svaku cijenu trebali riješiti baš njih – želja. Godinama se krećem nekakvim nejasnim putevima duhovnosti, koje su, sad vidim, imale za cilj lični interes. Samopomoć i milion raznih tehnika iste neminovno vode u spoznaju da su one suvišne, nakon što ih iskonzumiraš. Baš kao što su to i razni naši ideali, autoriteti i podjele. Neko dodje do saznanja da su želje, upravo one, te koje nas koče, koje nam ne dozvoljavaju da sagledamo život onakav kakav jeste.

K je trenutno predmet moje preokupacije. Čovjek koji o sebi govori u trećem licu, poput malog djeteta, se riješio ega, ali, ipak, ostvario kao mudrac stoljeća. Ne da je to htio, niti, vjerovatno, želio, ali veličina onoga što je imao reći svijetu je neminovno ostavila traga. Nije htio da ga se sluša, niti da se od njega traži pomoć, htio je dijalog, govorio je ljudima da uvijek sumnjanju, da se sami preispituju, da uče i da donose zaključke za sebe.

Pa, ipak, mi ljudi, neshvatljiva hrpa mesa i nagona, od tog učenja i znanja kao da nismo shvatili, a još manje prihvatili išta. I dalje se gložemo, željama i nagonima prepuštamo, jurimo sve više i bolje, a ego kao nikad nije bio veći. Plodovi takvog ponašanja su sve veće podjele, neprestani sukobi, zagadjena planeta. Nikad više gurua i autoriteta, a nikad manje zdravog razuma i čistog srca.

Uloguj se da bi vidio ostatak sadržaja.Molimo . Nisi član? Pridruži Se

You may also like...

Komentariši

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.