Sa žaljenjem konstatujem da je došlo do kavge i očito nema izgleda za pomirenje. Ne možemo shvatiti jedni druge. A ko zna, mozda je došlo do konačnog razlaza. Putevi se definitivno razilaze. Poznavali smo se prije tog nesrećnog rata, pa se razišli, zaboravili. Vraćali smo se, vraćali .. dugi niz godina, svaki put drugačiji , promijenjeni. Uvijek sa novim navikama, novim jezikom, novim govorom tijela. Nailazili smo na promijenjene, drugačije ljude, sa drugim navikama, drugačijim jezikom i drugačijim govorom tijela. Nailazili smo na otpor, nepovjerenje, prezir. Nismo se osjećali dobrodošli, a nismo više osjećali ni da tamo pripadamo. Čemu onda zavaravanje? Stranac u domovini je puno gore od stranac u…

Gdje li je ta, Odakle je ta Kuda je Ta.. dijaspora .. Rekti.  Naletim počesto na ljude koji na Bosance u dijaspori gledaju kao na gradjane drugog reda. Ne radi se tu o ovim “strancima” nego baš o našim dragim Bosancima u našoj dragoj domovini. Gastarbajteri, papci, šupci, dupelisci, kukavice, hvalisavci, foliranti, paćenici.. Otkud tolika doza prezira i gadjenja prema ljudima koji su vani, baš nemam pojma. Pokušavam da shvatim, ali ne ide. Izgleda da se netrpeljivost prenijela sada na više nivoa: nismo samo netrpeljivi prema ljudima druge nacionalnosti, nego i prema ljudima iz drugog grada, prema ruralnom području, prema susjednim državama, prema dijespori… Prema ostatku svijeta? Negdje sam pročitala…