Vjetar puše oko moje duše, kiša dobuje, srce mi robuje, magla se vuče, savjest me tuče, snjegovi padaju, tebi se nadaju, mjesečina vri, grešan si ti sunce sija, kriva sam i ja. Ova je pjesmica nastala jedne besane noći kada sam ispaštala grijehe, kad me kažnjavala sopstvena savjest. Vjerujte, nema teže kazne od griže savjesti i kajanja. Po sto puta sam se pitala zašto sam postupila tako, glupo i djetinjasto, zašto sam napravila probleme najbližnjima. Kažem vam, vrijeme je svemoćno. Čini se da sam prebrodila sve one traume rata koje sam proživjela. Tada sam zahvaljivala Bogu što sam samo izvukla živu glavu iz onog pakla i obećala sebi da ću…

You need to be logged in to view this content. Molimo Log In. Nisi član? Pridruži Se