Savjest grize

Vjetar puše oko moje duše,
kiša dobuje, srce mi robuje,
magla se vuče, savjest me tuče,
snjegovi padaju, tebi se nadaju,
mjesečina vri, grešan si ti
sunce sija, kriva sam i ja.

Ova je pjesmica nastala jedne besane noći kada sam ispaštala grijehe, kad me kažnjavala sopstvena savjest. Vjerujte, nema teže kazne od griže savjesti i kajanja.

Po sto puta sam se pitala zašto sam postupila tako, glupo i djetinjasto, zašto sam napravila probleme najbližnjima.

Kažem vam, vrijeme je svemoćno. Čini se da sam prebrodila sve one traume rata koje sam proživjela. Tada sam zahvaljivala Bogu što sam samo izvukla živu glavu iz onog pakla i obećala sebi da ću biti dobra, primjer drugima. Ali,. evo, vidite, povremeno sebi priuštim i taj luksuz da napravim jedan skandal, poslije kojeg nastupa kajanje i griža savjesti, najteže kazne. Znam, to i se dešavalo i ranije, prije rata. Uvijek isto. Moja oštra i duga jezičina u nekoj neznani i bunilu zna oblikovati tako grozne riječi da cijelu mene dovede u nezavidan položaj. Napravim javni skandal i onda se kajem. Kajem se svim svojim bićem, čitavim sistemom za kajanje!

Ali, do djavola, ne svidja mi se ni to da budem dobra, mirna kao jagnje, kakva sam bila onih nekoliko mjeseci poslije izbavljenja iz gnijezda zmija otrovnica. Moja nemirna narav je kriva za sve. Moja nemirna krv. Vrela krv, a ja hladna, bezosjećajna, znam napasti svakog, pa čak i one koje mi se svidjaju.

Uloguj se da bi vidio ostatak sadržaja.Molimo . Nisi član? Pridruži Se

Možda vam se svidi

Leave a Reply

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.