Pusti osjećaje neka žive..

..tako znaš da i ti si živ.

Pisao bi češće, možda svaki dan, jer ti se čini da je to jedino što ti je ostalo. Brz si na tastaturi, uostalim sferama života i nisi baš. Ali, ipak, ne pišeš, jer si lijen; pomisliš na pisanje, ali uglavnom odustaješ od njega, jer ti je mrsko pokrenuti program za pisanje.

Čovjek se i nehotice nada, mada zna da je nada beznačajna ako nema akcije. U tim godinama koje si naredao, trebao bi da bar donekle znaš sebe, pa i da predvidiš svoje sljedeće poteze, osjećaje, agonije. Ipak, čovjek je, naučio si, živa “stvar”, kreće se, neprestano je u promjeni, i onda, ako od nje stvaraš statičnu sliku, da bi je lakše razumio, ona neće biti tačna. Jer slika je predstava nečega, prošlost! Živući organizam je već odmakao u svom kretanju i razvoju, a slika je postala stara. Ne možeš do kraja upoznati sebe, ali možeš biti sa sobom, u svakodnevnici.

A bivajući sa sobom svakodnevno uvidjaš odredjenu kolotečinu, sve se odvija kao u nekom kružnom toku: uzbudjenje, vrhunac, euforija, premorenost, letargija, zlovolja, očaj. Pa, sve opet ispočetka. U kolotečini si svakako svjestan svega, ali puštaš da te nose ti osjećaji, prožeti nemoći, žalom, čežnjom. Mnogo je osjećaja koji kolaju tobom, uglavnom dok se voziš na nastavu i nazad. 40 minuta tamo i nazad, prepuno raznih osjećaja koji se bude pogledom na krajolik koji u gotovo svim vremenskim prilikama oduzima dah. Čini se da niko ne primjećuje to prostranstvo koje seže u nepregledne daljine, nebo svih boja, šume i rastinje u skladu, zelena i žuta polja ravnice i životinje koje spokojno leže ili pasu. Ti primjećuješ sve to dok istovremeno osjećaš sebe i svoje emocije. Razmišljaš i pitaš se da li je to što osjećaš tuga, ili, pak, ljepota? Zar bi tužan čovjek mogao tako da se divi prirodi, da upija sve te prizore, da se čudi kako drugi tome ne pridaju pažnju? Čini ti se ipak da si donekle razočaran u sebe, ali se podnosiš, istrajavaš i, stalo ti je do tebe. Gle, kraj je prekrasan!