Ostavljajući tragove
Negdje 2007..
Moj život se pretvorio u pisanje. Pišem iz zadovoljstva, iz radoznalosti, pišem iz dosade, pišem za novac, pišem za dobrobit čovječanstva, ostavljam tragove… Ko zna, možda će neko, baš kao po snijegu, mojim stopama krenuti.
Bog mi je svjedok da nisam virtuoz pisane riječi. Prije da je to pokušaj prenošenja nerazmrsivih misli na papir kako bi se one pročešljale, testirale, omirisale, pod lupu stavile… Šturo i obavještajno, zbunjeno, nepromišljeno.. Baš kao da mi se žuri da iz sebe istresem sve misli što iskre, bodlje duše, zalutale mačeve prošlosti da zabodem u nevidljivi papir. Da ne poludim… Tek ponekad me ošine i neka pjesnička “uzvišena” misao. Sjetim se da postoji čežnja i strast, poletim pa ostanem u zraku. I lebdim…
Pisati, pisati, i nikad ne prestati. I kako je, zapravo, riječ, ipak, nemoćna, da opiše sve što čovjek doživi i proživi u samo jednom danu. Kako sam sebi objasniti zanos što ga beznačajna sitnica izazove, pa satima sanjariš, želiš i samo osjećaš. Kristalno čisti osjećaji života koji struji, ljepota životne igre i intrige.
