I šta ćemo sad?
Jedan dio ljudi nikad ne nauči kako da se bori protiv svog nezadovoljstva i kako da ga iskoristi konstruktivno, a ne destruktivno kroz kritiku društva i svega oko sebe. Stresne misli i nakupljene frustracije bi se trebale rješavati odmah, i ne dozvoliti im da se nakupljaju i čine štetu duboko u pozadini.
“Mudroseri ” nikad nisu bili na cijeni. Ljudi vam neće dozvoliti i oprostiti što upirete prstom u ono što čine, a što su obično prinuđeni da čine. Ne znate bolje od njih i nema potrebe da im govorite šta bi trebali da rade, naročito ne nakon što su dugo grcali u mukama. Vi dodjete i kažete da su bolesni, da su okrenuti nevažnim stvarima, da slušaju one koje ne bi trebali slušati, da su u službi “sistema”… Drugim riječima, da su budale i neznalice. Kritikujete nauku jer, zaboga, ona je sada ono što je crkva bila u u srednjem vijeku, hoće da odlučuje, pa joj se treba po svaku cijenu oduprijeti… da ponovo ne bude kao onomad. Trebamo biti pametniji, trebamo, trebamo…
Ti isti kritičari društva nisu u stanju da stvore ništa novo, ali im se ne svidja ono što su drugi stvorili, pa sipaju bujice kritike i nezadovoljstva. Ispoljavanje nezadovoljstva se prenosi kroz umjetnost i pokušava da plasira na velikim takmičenjima, gdje je zabava glavni cilj i motiv svega. I premda takvi nastupi mogu da izazovu oprečne reakcije, kritike, ali i aplauze onih koji rezoniraju sa sadržajem izričaja, ne mogu imati većeg uspjeha jer su, u neku ruku, uljezi koji se pokušavaju na kvarno probiti do vrha Nakon mnogo glamura, veselja i dobre muzike vi dodjete i mantrate o bolesnom umu u zdravom tijelu i još očekujete da će se to nekome svidjeti. Jer, umjetnost! Kako možete biti pobjednik u nečemu što je potpuno drugačije od onog što vi nudite?
Ono što je sigurno jeste da umjetnost oslikava stanje društva odakle dolazi, ali je problem kad se nema dovoljno osjećaja gdje, kada i kome takva umjetnost treba da se nametne. Možda na glasačkom listiću?
