Ovaj dan je ružičast. Danas sam dobila azil u Danskoj. Kad sam vidjela da je 7.1. obradovala sam se još više. Radost je bila kratkotrajna. Jedan skok i ništa više. Sve prelazi u naviku. Kao da sam uvijek znala da će biti 7.1 (politički azil), a sve do danas sam strahovala za to. Bilo mi je stalo da pobijedim mnogobrojne neprijatelje. Strijela je odapeta, nekoga će pogoditi…

Najveći borbeni zadatak NATO-a od njihovog osnivanja 1949. godine izvršen je danas – u Bosni. Bombardirali su srpske položaje u okolini Sarajeva. Nije se više mogao izdržati nepodnošljivi teror što ga Srbi provode u Bosni, već 4 godine. Ipak, mislim da je to samo jedna sitnica u odnosu na ono šta su sve počinili.

Protekli dani prošli su manje-više nezanimljivo. Možda je u posljednjih nekoliko dana bilo malo više ubudjenja i napetosti, a danas je bio vrhunac svemu tome. Održala se izložba u jezičkoj školi u Holbaeku. Sve zemlje čiji predstavnici uče danski jezik u ovoj školi predstavili su svoju zemlju na onakav način kako su im uslovi dozvoljavali.
Bilo je hrane i muzike. Bosanska muzika je svirala za Afriku, Aziju, Južnu Ameriku i, naravno, Evropu. Imali smo dobru izložbu sa malo materijalnih stvari, a više kulture.

Razgovor u svezi sa predstojećim azilom što nam ga već duže vrijeme, nudi ova gostoljubiva zemlja, što je običavaju zvati Danskom. Pa, ništa, potpisali smo neke papire. Kažu, ne smiješ imati  gotovine (para) jer u tom slučaju ne možeš dobivati pomoć. Ne možeš imati auto. Možeš imati samo gaće na guzici. Stvarno imam izopačeno razmišljanje za jednu žensku osobu i još uz to pripadnicu bosanskog naroda, koji je poznat po tome što njihove žene trebaju i moraju biti ćutljive, mukotrpne i ne smiju pustiti glasa (robinje), a ja, eto imam previše slobodne ideje. BUNT!

Sastajali smo se kradom. Drukčije nije moglo. Željela sam da udovoljim svim stranama.Vukli su me svi na svoju stranu. Svak’ je tražio svoje, ja sam bila rasprodana. Nije važno što se radi o mojoj sestri, prijatelju, majci… svi su tražili svoje. Pritisak raste. Popustiće samo moji živci. A kako da kažem, gotovo je. Probala sam i to, ali, bilo bi suza, da nisam vratila riječ. Dakle, rekla sam da nije gotovo. Onda je sve po starom. I, opet, me vuku na sve strane. I opet, ko zna dokle.Koliko dugo još…?

Počela je nastava danskog jezika ponovo. Došla je iznenada, a ne znam da li sam je, zapravo, željela. Holbaek Sprogskole. Hajde, neka bude jedna epizoda mog života i tu provedena. Ništa konkretno. Uvijek samo priprema za život. Učenje. Cijelog života učenje za život.

Ljeto je prošlo neopaženo. Bože mili, kao da je bilo nevidljivo. Premda je bilo dovoljno toplih dana (ravnam se s tim da, ipak, boravimo u hladnoj Danskoj) sad mi sve to izgleda daleko, kad sa se to desilo prije godinu, dvije, tri. Odlazila sam na sunčanje na obližnji stadion i ogromnu livadu zamišljala kao da je bazen. Samo jedan dan provela sam na pravoj, pravcatoj plaži u Nykobing. Bilo je slatko.