Kupovina auta

Ovo su dani velike potrošnje. Greška. Velikih troškova. Prije mjesec dana kupili smo auto. To je vjerovatno bio nepromišljen korak svih nas (neću da sama preuzimam krivicu), ali, kao što se zna, Bosanci žive za to da bi se pohvalili. I da bi išli ukorak sa ostalima.

Eh, gluposti moja, i mi smo se pridružili ostaloj skupini Bosanaca koja je i za 4 godine izbjegličkog života u Danskoj uspjela nabaviti automobil i još puno nekih materijalističkih, pardon, materijalnih dobara. Napredujemo…

Čujem večeras, Mustafa ef. Cerić, poglavar islamske zajednice, reis ul-ulema, kaže : “Mi trebamo biti originalni.” Kaže da se ne trebamo dodvoravati nikome, biti iskreni sa samim sobom, samima sebi, i to mi se jako dopalo.
A sve ovo što smo radili do sada jeste, zapravo, dodvoravanje, hvalisanje, licemjerstvo.

Zašto smo kupili auto? Pa, zato što su to i drugi Bosanci učinili. Ne, zato što je Jasmina položila vozački, da ne zaboravi voziti… Ne, zato što Ada želi da kupi nešto od tih para što je zaradila za godinu dana. Ima se razloga. A ono najbitnije. Kuda se mi to imamo odvesti? Prijatelji, gdje ste?

Na mom emocionalnom planu ništa novo. Stara priča. Bila bih kukavica kad bih opet pisala i kukala kako vrijeme ide, a ja još uvijek na nuli. Ne želim se udati samo zato što je to običaj, što to drugi rade i što mi je vrijeme za to. Jedino što me brine jesu djeca. Na ljubav i romantiku više ne računam, pa tako ni na udaju iz ljubavi…