Crv

Šta je to u ljudskom biću pa osjeti taj zanos (da li je to zaljubljenost?) kad čuje neki glas, kad osjeti nečije prisustvo, kad prorade sjećanja..? Neki nas ljudi inspirišu, neki odbijaju, a neki su nam jednostavno dragi. Čovjek misli da može da upravlja svojim mislima i osjećajima, taj nadobudni lik u nama vjeruje da ga ne može  ništa iznenaditi. Vjeruje u svoju uslovljenost i osjećaj logike da neki ljudi i neke stvari ni pod kojim okolnostima ne idu skupa. A onda ti neki ljudi, ma koliko izgledali beznačajni, regularni, učine da negdje u dubinama tebe proradi crv, nepoznat i pomalo opasan, i tebi, tako nedodirljivom i naivnom, ukaže da, uopšte, nisi toliko moćan i da ne vladaš sobom.  Pa, čak i kada prodje vrijeme i misliš da je to samo bio zanos, krik ranjene usamljene životinje, jecaj koji je našao svog svjedoka, isti osjećaj se ponovo javlja kad te podsjete na svoje postojanje, kada se nadju “u blizini”. Ta blizina se ne mjeri u kilometrima. Onog trenutka kad te obuzme virus, to biće je u tebi, negdje ispod kože, i ne znaš šta da radiš s njim.