Unutrašnja i spol(j)nja sukobljavanja

20.06.2006.
Unutrašnja i spol(j)nja sukobljavanja

Danas sam udaljena hiljadu milja od juče. Kao da se svo znanje i svo iskustvo ovog svijeta sručilo na moju površno-lepršavu i “lako ćemo” dušu, pa je postala teška i tmurna, baš kao i ovaj sparni, zagušljivi dan.
Ovog dana (i noći) ništa mi ne polazi za rukom. Pokušavam otspavati, bar na trenutak, kako bih nadoknadila bar malo od neprospavane noći, ali nekakvi kamioni i gomila vozila čitav dan tutnje ispod prozora, koji MORA biti otvoren. Neki smećar je ostavio upaljen kamion, i čini mi se da kroz buku odozdo osjetim i sav smrad ovog grada. Do sad mi ova “prednost” života u centru i nije smetala, a danas kiša, omara i još ta buka koja se čini sve intenzivnijom, naprosto, razara nervne stanice i kad bi se moglo, ja bih danas bila prva koja je iz kože pobjegla.
Moje medeno čeljade kašljaše cijelu noć. Ove vrućine haraju pa sam možda i ja pretjerala sa količinom hladnih napitaka a on bi toga mogao na tone u tili čas iskonzumirati. Budio se, budio me, bješe to teška noć nakon nezvanih gostiju…
I još se nadje ta moja mila rodbina koja mi stigne svaki put “pojasniti” kako bih umjesto na svoje probleme, trebala više misliti na, recimo, majke Srebrenice ili gladne u Africi. I još uz to, da sam se od rata na ovamo promijenila, da sam kao zaboravila, šta smo sve prošli.. Ne, nisam, ali hoću li se stalno vraćati na staro, živjeti u prošlosti, koristiti ruž iz 1985, istu boju i na isti način? Misliti na ratnu siročad kojoj ne mogu ništa pomoći? Ni tada kao ni sada ništa nije bilo do mene.. Pa i mi smo se izvukli samo pukom srećom, NIKO nam nije pomogao… Nisam nezahvalna, ali mislim da se najviše može pomoći u trenucima kad POMOĆ treba, a svako naknadno pomaganje je samo podsjećanje na sve što se dogodilo, samo dodavanje soli na ranu… Je li moj grijeh ili krivica što sam se nadala da i ja imam pravo na sreću?
E pa, dragi moji.. meni su moji problemi najveći.
I sad moram prvo sebi pomoći.
Postavljeno u 16:12, 6 komentar(a), print, #