Čovjek, koliko god žalio druge  i suosjećao sa njima, najviše, ipak, žali samoga sebe. Jer, kad se osvrne oko sebe, vidi ono što je prikupio za svoga boravka na planeti, i uvijek mu to izgleda nedovoljno. Mi smo akumulativna bića. Šta god vidimo želimo napraviti svojim. Ako nam to ne uspijeva, u agoniji smo, prolazimo pakao, isti onaj pakao o kojem pričaju živi da se dešava kao kazna za “neposluh”, poslije smrti. Pravila lijepog i ružnog, pravilnog i nepravilnog, dobrog i lošeg ponašanja postavljaju sami ljudi i oni jedni drugima prijete paklom ili obećavaju raj; nema tu nikakve vanjske sile. Čovjek je sam sebi najbolji sudac i kad se srdačno sažaljeva…