Čudim se ljudima koji djeluju sigurni u ono o čemu govore. Ja nikad nisam. Da li treba sumnjati baš u sve? Stavljati znak pitanja na sve što čuješ, vidiš, pomisliš? Jer, ako to isto prenosiš drugima,  transmisija se u svakom slučaju iskrivi. Jesu li naša čula, misli i osjećaji varljivi? Kome ili čemu možemo u potpunosti vjerovati? Ne mogu se načuditi ljudima koji su svoj život vjenčali za neku od religija. Kako mogu prihvatiti mrtvo slovo na papiru, pa i neka je pisano tako davno i neka je “božja riječ”?  Za mene to nije. Baš zato što je pisano tako davno sve manje ima smisla. Za ljude koji su živjeli u doba proroka…