..tako znaš da i ti si živ. Pisao bi češće, možda svaki dan, jer ti se čini da je to jedino što ti je ostalo. Brz si na tastaturi, uostalim sferama života i nisi baš. Ali, ipak, ne pišeš, jer si lijen; pomisliš na pisanje, ali uglavnom odustaješ od njega, jer ti je mrsko pokrenuti program za pisanje. Čovjek se i nehotice nada, mada zna da je nada beznačajna ako nema akcije. U tim godinama koje si naredao, trebao bi da bar donekle znaš sebe, pa i da predvidiš svoje sljedeće poteze, osjećaje, agonije. Ipak, čovjek je, naučio si, živa “stvar”, kreće se, neprestano je u promjeni, i onda, ako…