Šta ostavljaš iza sebe?

Prilično si izgubljen. Pred očima ti se odigrava život na velikoj sceni, a ti sve posmatraš iz svog, ma koliko ti se činilo velikog, ipak, relativno skučenog kruga znanja i imanja što si uspio da prikupiš za svoga boravka na Zemlji. Mnogo je tih nagomilanih, a nepotrebnih i stvari i ideja, koje bi kao smeće trebalo (od)baciti, ali ti se teško od njih odvojiti, vezan si…
Iz nekog razloga gomilamo stvari koje nam ne trebaju. Tako se valjda osjećamo sigurnije, osjećamo da smo nešto radili, da smo bili dio nečega… gle, pa tu je dokaz!

Razmišljaš, šta ostavljaš iza sebe. Ljudi umiru, niko nije permanentan na ovom svijetu. Pa, bio si svjedokom iznenadnih smrti onih za koje si mislio da im ništa ne može biti.
Vidio si ono što je ostalo iza njih. Samo još jedna ljudska tuga i ništa više.

Za života činiš sve što možeš, prikupljaš znanje i stvari, pomažeš drugima, uključuješ se u društvene tokove, tražiš svoju luku, onu gdje se misliš da pripadaš.
Činiš sve kako bi udovoljio nekom “višem” cilju i kolektivnom dobru. Na jednoj strani prosiš, na drugoj daješ sve od sebe. I opet te niko nikada nije shvatio.
Odživio si svoje, ostavio si traga, ali.. da li si bio sretan?

Ostavljaš li iza sebe bližnje pune radosti  što su te imali, prijatelje i poznanike koji te se rado sjećaju?
Jesi li se smijao, sa djecom igrao, cvijet pomirisao? Da li si čitao, putovao, pjevao, sa drugima dijelio … jesi li si bio zahvalan?

Ili si, kao većina, živio po tudjem receptu, udovoljavao državi, zakonu, društvu… svi su oni od tebe uvijek nešto tražili.
Jesi li negodovao, tugovao, kritikovao, na sve oko sebe ogorčen bio, a na sebe samog najviše?
Jesi li grabio, jurio, žurio, akumulirao? Da li te zavist, ljubomora, očaj i mrzovolja po cijele dane pratili ili si bar ponekad uspio da živiš… da ukradeš trenutak radosti i veselja?
Jesi li se smijao, sa djecom igrao, cvijeće mirisao, sa drugima dijelio.. jesi li volio?

Onda nisi uzalud živio.