Plač

06.10.2007.

Plač je samo narušavanje univerzalnog reda i mira.
Plač samo produžava agoniju, čini nas bijednim i u svojim očima.

Pa, zašto onda, uopšte, plačemo?
Zato što smo slabi.

A kako biti jak i ne zaplakati, kad život boli?
Tako, što ćemo sebi reći: živi u harmoniji sa svijetom , ne opiri se, pronadji svoj  cilj i svoj tok…
Ne traži ono što ne  možeš dobiti,  jer.. prvo moraš dati. Cijeli  Univerzum od svoga postanka teži ekspanziji, rastu, napretku.. Naš zadatak je da podržimo taj napredak i da damo svoj doprinos tome, da se ne opiremo i da, umjesto destruktivni, budemo što konstruktivniji u razmišljanju.
Sjeti se, da bi dobio moraš dati. Smisao života se krije u RAZMJENI! Pa, šta si onda spreman da daš? Sve što si dobio, to je neko drugi izgubio, i.. šta si, onda TI, spreman da izgubiš?
Ali, drugi ljudi se ne ponašaju onako kako bismo htjeli, kako da budemo u toj i takvoj “harmoniji”?
Daj od sebe ono što možeš, a pravda i pomoć, ionako, obično dodje s neke treće, sasvim neočekivane strane. Kako možete sumnjati  u ovu magiju naših života?
Ne zadržavaj se previše na depresivnim mislima, na očaju, tuzi.. Tvoj život se formira prema onim mislima koje najduže i najčešće “zabavljaš”.
Ne obraćaj pažnju kad ti suza krene, pusti je, ne opiri se, ali i ne razmišljaj o njoj.
Ne daj joj oduška i  ne pusti  da se ukorijeni!
Danas sam plakala… oprosti, Univerzo!