OTAC

Da je živ danas bi punio 84 godine.
Kakva kombinacija životnih sastojaka u samo jednoj živućoj instanci ljudskog roda. Djetinjstvo, možda bijedno, bez mnogo perspektive u ondašnje vrijeme i na ondašnjem mjestu, malenoj zabiti malene provincije, Bogu iza leđa, što bi rekli da budu više slikoviti.

Velika porodica, siromaštvo. Tvoj prvi veliki iskorak u svijet je odlazak na služenje vojske. Ona ti je jedna od životnih škola, tu si vidio svijeta, bar ono do Ohrida u Makedoniji. Tu si naučio pisati, doduše samo ćirilicu, ali i to je dovoljno da se možeš javiti kući. Vratio si se mlad i snažan, novim govorom obogaćen, iskustvima koja znače moć u tvome selu i zanos mladoj supruzi koja te čekala 2 godine duge…

Život, ponovo drugačiji započinje, pristižu i djeca. U grotlu si svoje porodice i najmlađi medju njima, moraš se povinovati , iako si već odrastao, oženjeni čovjek. Zajednica i njena pravila rukovode tvojim životom, a to se odražava i na porodicu koju, upravo, stičeš. Djeca obolijevaju, daleko si od bolnice, a još dalje od one u koju se oboljeli od ospica( krzamaka) upućuju na liječenje. Ni novaca nemaš za taj put, ali se snalaziš i dvoje malene djece ostavljaš u sarajevskoj bolnici. Cijelu noć istovaraš ugalj, da bi se mogao vratiti kući.
Ali, jedno dijete ti umire, drugo se mjesecima kasnije vraća s posljedicama.
Kako se osjećaš, mili oče?