O sigurnosti
Čudim se ljudima koji djeluju sigurni u ono o čemu govore. Ja nikad nisam. Da li treba sumnjati baš u sve? Stavljati znak pitanja na sve što čuješ, vidiš, pomisliš? Jer, ako to isto prenosiš drugima, transmisija se u svakom slučaju iskrivi. Jesu li naša čula, misli i osjećaji varljivi? Kome ili čemu možemo u potpunosti vjerovati?
Ne mogu se načuditi ljudima koji su svoj život vjenčali za neku od religija. Kako mogu prihvatiti mrtvo slovo na papiru, pa i neka je pisano tako davno i neka je “božja riječ”? Za mene to nije. Baš zato što je pisano tako davno sve manje ima smisla. Za ljude koji su živjeli u doba proroka i spasitelja, možda je svo to učenje i imalo smisla. Ali, kako vrijeme prolazi, sve propovijedi gube na autentičnosti, a direktna percepcija nije moguća.
Zašto se ljudi drže nečega tako zastarjelog, a žive u modernom svijetu? Ne bi li sada trebala postojati neka druga “pravila”, neke druge biblije i kurani? Ili.. kad bolje razmislim, nije li svaki čovjek zasebna knjiga “pravila”, koju samo treba da nauči čitati?
Možda su religije započete kako bi se ljudi okupili oko nečega, možda ta zajednička vjera daje izvjesan osjećaj sigurnosti u ovom posve neizvjesnom svijetu? Nije mi draga misao da su one stvorene iz zle namjere za moći i manipuliranjem masama. Ali, nije li i potraga za sigurnošću i njeno pronalaženje u kreiranoj iluziji samo još jedna iluzija? Čovjek bi se možda prvo trebao pozabaviti sa onim što mu stvara nesigurnost i nezadovoljstvo, prije nego sve svoje nade i molitve uputi nečemu imaginarnom.
