Ništa nije tvoje

Pokušavaš naći zonu interesovanja, nešto čime bi se bavio ovih dugih zimskih mjeseci, nešto čime ćeš ispuniti vrijeme i nešto što će ti donijeti bar djelimičnu satisfakciju. Pokušavaš na papir prenijeti svoja osjećanja, jer kažu da je to dobro činiti. Ali, kako prenijeti osjećanja kada oni svijetle svojom odsutnošću?
Nema nikakvih osjećanja. Samo puko životarenje svakodnevno.

Posmatraš tudje živote, slušaš tudje priče, čitaš tudja iskustva. Neki se bave umjetnošću pa to objavljuju po mrežama, drugi dangube po tim istim mrežama objavljujući postere već milion puta objavljene, treći opet hodaju i fotografišu se kako bi i to stavili na mreže. Jedno je sigurno: svi bismo s drugima nešto podijelili makar to bilo i sa nepoznatim ljudima.

Manija.

Ti bi najradije dijelio nešto originalno, nešto svoje. Ali (još) ne znaš šta je to. S druge strane, ima li išta svoje, odnosno, tvoje i moje.. i naše?

Ništa nije ničije.

Sve što si dao to nisi sam stvorio, jer prvo su tebe drugi stvorili. A onda, poslije svega, akumulirao si i tijelo i znanje i vještine uz pomoć drugih, pa na kraju, sve što si dao, smislio, stvorio, podijelio, to nije samo tvoje.

Ipak, potreba za dijeljenjem, prizananjem, za interakcijom je bolno evidentna, ljudi traže kontakt. A neki traže hronično pažnju. Pitaš se, kako je malo ljubavi u njima, kad tako stalno ištu pažnju, ko li ih je tako zlostavljao, ko toliko povrijedio pa vape i za šačicom ljubavi?