Nemaš kome da se žališ

Čovjek, koliko god žalio druge  i suosjećao sa njima, najviše, ipak, žali samoga sebe. Jer, kad se osvrne oko sebe, vidi ono što je prikupio za svoga boravka na planeti, i uvijek mu to izgleda nedovoljno. Mi smo akumulativna bića. Šta god vidimo želimo napraviti svojim. Ako nam to ne uspijeva, u agoniji smo, prolazimo pakao, isti onaj pakao o kojem pričaju živi da se dešava kao kazna za “neposluh”, poslije smrti. Pravila lijepog i ružnog, pravilnog i nepravilnog, dobrog i lošeg ponašanja postavljaju sami ljudi i oni jedni drugima prijete paklom ili obećavaju raj; nema tu nikakve vanjske sile.

Čovjek je sam sebi najbolji sudac i kad se srdačno sažaljeva i kada sam sebi skida kapu na uspjesima. Možda nije onako kako je zamišljao svoj život, a i ne pita se zašto je, uopšte, morao da zamišlja svoj život kad je trebalo samo da ga živi. Odustaje prilično od svih borbi i napora, prepušta se, jer, ma koliko se trudio, opet završi sam sa sobom i svojim, već bezbroj puta prežvakanim mislima.

Patnja je greška u razmišljanju. Pa, i kada se žališ, to je greška, nemaš pravo na to. Ovamo si došao, ne da sam odlučuješ, nego da iskusiš život. Oduvijek se mnogo pričalo o pozitivnom razmišljanju, da ga se treba konzumirati, a negativno potiskivati, kontrolisati, ignorisati.. Kad nakon mnogo vremena “pozitivnog razmišljanja” naslutiš da je razmišljanje, samo po sebi, negativno, onda ga odbacuješ kao nešto što nije od prevelike važnosti za samu ekzistenciju. Razmišljanje je, dakako, potrebno za lakše funkcionisanje, da možemo rješavati probleme, od kojih smo, uzgred rečeno, mnoge sami kreirali. Ali da se prisiljavamo na vječno pozitivno razmišljanje je, ne samo neizvodljivo, nego i prilično naivno. Dualnost je naša priroda, kao koža, jedino kad smo je svjesni možemo učiniti nešto u vezi s njom. Dobro i loše, dan i noć, bijelo i crno, jedno bez drugog ne ide, zašto nam je onda to tako teško da prihvatimo, pa se opiremo? Nemaš kome da se žališ, ali kad to shvatiš, onda više i nemaš potrebu za žalbom.