Monotonija sotonija
Ne znam do kad ću praviti ove analize, ali čini mi se da nema dana da ne analiziram svoj život, pogotovo ovaj život u Danskoj. Pitam se svaki put šta sam postigla u ovom životu, a šta mi, pak, nedostaje u odnosu na onaj bivši, u Hrvatskoj i Bosni. Kad sve saberem i oduzmem, ova zemlja mi je puno pomogla. Otvorila mi je oči u svim pravcima i dala mogućnost da sagledam ovaj svijet, kao i svoju domovinu bolje da upoznam, što mi je, naravno, jako drago. Osjećam da sam u prednosti u odnosu na moje sunarodnjake tamo, ali, ipak nisam presrećna zbog toga. Htjela bih da i drugi nešto nauče više o sebi i drugima, da budemo malo civilizovaniji, tolerantniji i da poboljšavamo naš kolektivni kvalitet života.
Ne želim da budemo kao do sada, bar ja to tako gledam, samo obični takmičari, koji ne vide dalje od nosa. Mi smo foliranti, površni, neozbiljni, kačimo se za sitnice dok nam krupne i važne stvari izmiču. Kupujemo skupi namještaj samo da bismo bili bolji od drugih, takmičimo se ko će veću glupost i malogradjanštinu napraviti. Te smo svoje ružne navike i ovdje počeli demonstrirati: ljudi na socijalnoj pomoći danske države (hvala joj puno!) kupuju namještaj koji ni sami Danci ne kupuju, zbog previsoke cijene. Kupujemo auta, kompjutere (koje jedva da znamo uključiti), namještaj i ko zna šta sve ne, samo zato da bismo se pokazali pred drugima. Dokle ćemo se ponašati tako?
Zar nas ni hiljadu ratova ne može opametiti? Kad ćemo priznati sebi da u tome nije poenta, da život nije samo fino namještena soba i gledanje u šarene betonske zidove? Da, želim napraviti jedan kolektivni BRAINWASH, ali moram provo raščistiti sa samom sobom. I ja sam, kao i sav ovaj moj filozofski narod pogrešno nastrojena, pa i ako znam nešto o “pravim vrijednostima” i dalje me vuku one primitivne, jeftine strasti, i još uvijek ne mogu sebe da pobijedim. Da, levis-hlače, kožna jakna, jeftini ruževi i želja za svim onim nepotrebnim, to je ona čuvena naša propast. Želimo pratiti modu, ali nismo kreativni, da sami smislimo svoj stil. Samo smo glupi imitatori, lutke-marionete, s kojima drugi upravljaju.
To je samo jedna o tema koju ja onako, nijemo, razradjujem u glavi, putujući svaki dan u školu i iz škole. Znam da mi se život pretvorio u monotoniju, koja je, doduše, i ranije postojala, u Savudriji i u mom rodnom gradu. Razlika je samo u tome što je onda postojala jedna izražena nada, mladalačka zanesenost, doba kad život, onaj budući, predstojeći kojemu se toliko radujemo i nadamo, izgleda ružičast, bez prepreka i bez silaznih linija, bez opadajućih funkcija na grafu života.
Medjutim, ova monotonija sada – to je nešto drugo, zastrašujuće. Nada postoji, ali ne sa onim ranijim intenzitetom, sada malo više mislimo na starost, na ono ružno, na zlo, nevolje i probleme. Ona bezbrižnost iz ranijih dana sve više nestaje. Ništa više nije tako bezazleno. Do djavola, nikad do sada nisam razmišljala šta ću reći i da li će to koga uvrijediti. Sada šta god kažem bojim se da će biti pogrešno protumačeno. Zaista, sada se svega bojim. Da li sam ja, uopšte, spremna za ovaj svijet odraslih? Er jag dygtig til at leve? Det håber jeg virkelig på.
Blizanci su dijete horoskopa i vjerovatno nikad i ne uspiju da odrastu, ali su, s druge strane, bezazleni, nedužni. I ovo me vrijeme smeta. Zar mora ovako brzo da prolazi? Nekako bih se ljepše osjećala da sam sada 21 ili 22, pa dobro, 23 godine stara. Samo ne bih voljela da moram prolaziti kroz sve ono što sam prolazila u tim godinama. Ipak se čovjek sa svakom novog godinom osjeća nekako bogatije, iskusnije, pametnije, i potcjenjuje ono vrijeme i samog sebe kad je bio mladji.
Na taj način Bog je riješio i ono pitanje, šta kad se ostari , kako će se čovjek osjećati. Dakle, opet nada. Nada postoji i u stare dane. Nada da se, sa žrtvovanjem vremena, nešto postiglo, naučilo, da je čovjek pobijedio u nečemu. Osjećamo bogatstvo u sebi. Ne znam otkud mi ovolika hrabrost da pišem o starosti sa 25 godina. Ali, valjda tako mora biti. Mora postojati izlaz za čovjeka , i kad je mlad i kad je star; sve ima svoje prednosti i svoje mane.
Zaista, kad čovjek počne razmišljati, ovaj svijet je uredjen fantastično, perfektno, sve je povezano i funkcioniše dobro. Katkad izmakne kontroli, ali sve je ovo božansko. Mi, ljudi, mi smo sitnice, zanesenjaci koji misle da imaju sve u šaci, da se drže pod kontrolom ali ne, drugi je neko iznad nas koji sve to budno prati. Hvala ti, dragi Bože… što je tako.
