Minimizirana

Gotovo neprimjetno dani se pretvore u mjesece, a mjeseci u godine – iščekivanja. U borbi sa samim sobom čovjek obično izgubi. Izgubi jer je podijeljen na ono što jeste i na ono što bi trebao biti. U jazu izmedju to dvoje nalaze se svi njegovi konflikti, patnja, tuga, očaj.  I nada da će jednom, ipak, uspjeti da se otrgne. Nada bi trebala biti dijagnoza. Ona je vjerovanje u ono nešto, u čiju se istinitost rijetko kad uvjerimo. Vjerovanje i nadanje je samo rasipanje energije. Svaka misao u kojoj si odvojen od sebe i projiciran u budućnosti ti uzima djelić energije.
Vrati se sebi i budi tu.

Zašto smo odsutni od sebe i zašto smo se rastegli do vječnosti, a trebali bismo biti u sadašnjem trenutku? Samo produžavamo patnju nadajući se da će jednog dana biti bolje. Sada je sve što imaš. Da će biti bolje, neće. Da ćeš ti biti bolji, ne nadaj se. Ako sada nisi dobar, nikad nećeš ni biti. Stoga, vrati se…i nijednoj misli ne daj da se otme i kreira budućnost bez tebe. Suoči se sa onim ŠTO JESTE, sa golim činjenicama. Budi s njima. Ne postoji suprotnost onome što jeste. Svaka suprotnost ima korijen u vlastitoj suprotnosti. Tako ljubav nije suprotnost mržnji. Posmatraj tu mržnju u sebi, svoje strahove, svoju ljubomoru, patnju, zavist, svoju agresivnost i tjeskobu, svoju ovisnost, svoje nasilje.. samo ih pažljivo posmatraj, kao da vidiš ogromnu opasnost.. U tom posmatranju se dešava korjenita promjena. Patnja prestaje. Ljubav ostaje.