Izazov

23 godine od deportacije iz rodnog mjesta. Mjesec i po dana straha, izbivanja, gladovanja, mraka i svjedočenja. Odvodjenja, pljačke, paljevine kuća i sela, ubijanje. Na kraju, hladan i go beton tamnice. Ogromna masa povaljanih ljudskih tjelesa. Uzani prozori, daleko od dohvata ljudske ruke, i tek poneka žarulja osvetljavali su nemoć. Osjećaj gušenja. Vani jedna česma za umivanje, i klozet u vidu livadice iza pomoćne zgrade.
Onda deportacija. “Smrt fašizmu – sloboda rokerima”, rekao je neko.

Život se, ipak, nastavio, sa svim svojim usponima i padovima; ta životna sila i želja za ispunjenjem ruši pred sobom i traume i loša iskustva i ponovo uspostavlja neki, nazovimo, normalan kolosijek. Mladost i životne peripetije čine da se udaljavamo i nekim drugim prioritetima bavimo, ali se, usljed stalnih podsjećanja u vidu vijesti, slika, medijskih bombardovanja… uvijek i nanovo vraćamo u dane straha, ubijanja i izgnanstva. I svaki put se pitamo: zašto? Otkud konflikt, zašto smo prognani… ? Odakle mržnja? Zar zemlje nema dovoljno za sve? Vode? Zraka? Čije je sve to?

Dodju tako dani kad zlo, bilo da je učinjeno nama ili smo ga sami počinili, počne da kopka iznutra, upirući u ono što je davno zakopano duboko tamo. I što je zapisano, iz nekog razloga… Nisam od onih što raspiruju mržnju i pozivaju na osvetu; slijedim put logike, da ono što ti se desi ne možeš zaboraviti sve i da hoćeš, i da nema potrebe da ga stalno ponavljaš. Ne možeš se osigurati da se ista stvar neće ponoviti, jer ljudi su nesigurni i zbunjeni duboko u sebi. Možda zato što se razvijaju i napreduju samo tehnološki, a psihološki se ne miču s mjesta? Izazov je, zato, krenuti od sebe, riješiti prvo svoj unutrašnji konflikt i biti bolji čovjek. Za to nije potrebno vrijeme.