Egoizam

Nije lako opisati prave osjećaje, one što nas tjeraju da psujemo, druge omalovažavamo, kritikujemo, optužujemo… Puno je lakše iskazati bijes, frustracije, cinizam i kititi druge epitetima. A jesmo li mi, bar malo, zaslužni za to kako se osjećamo?

Izbjegavajući da se suočimo sa svojim  pravim JA i pravim razlogom naših emocija, “loptu” a nekad i “drvlje i kamenje” prebacujemo na druge, da nas oni analiziraju, da i oni budu frustrirani, da se srame, da se zamisle… ako ništa, neka BAR MISLE o nama. Jer, naša je bol najveća.

Ovolika potreba za pažnjom i razumijevanjem svojstvena je obično onima slabog samopouzdanja , nesamostalnim koji od drugih očekuju previše. I nekim Bosancima.

Mnogi stručnjaci iz oblasti samopomoći će Vam reći da ste sami krivi ako se loše osjećate…

Niko Vas ne može povrijediti ako mu to ne dopustite.

Mi smo dopustili da nas povrijede, bili smo slabi i drugi su nam bili krivi, optuživali smo svijet, borili se za sitne ciljeve, a krupne stvari propustili.. Cjelinu smo izgubili, dijelova se dočepali…  Sve to još uvijek traje!

I tako, dok se na jednoj strani punim ustima zagovara sabur, tolerancija, mir, na drugoj se sve čini kako bi do rata (opet) došlo, otvaraju rane, kritikuje svoje, kritikuje tudje, velikim riječima slabog pravopisa kače atributi… jer naša je bol najveća, naše rane najdublje..

Neka gladni gladuju i bolesni boluju, tsunami pustoše, zemljotresi poruše, hiljade ljudi nestane.. naša će i tada biti.. posljednja!