Dvojba

10.03.2007.

Koliko čovjek ima lica..
Jedno za dijete, jedno za roditelje, jedno za braću i sestre, jedno za bračnog druga…jedno za prijatelje, jedno za profesore, jedno za kolege, jedno za javnost, jedno za …
I sve je to jedna ista, kompleksna osoba…
Budi to što jesi, kažu … jer biti neko drugi puno više košta..
I vremena i živaca.
Misli mi se razbježale, a ja i ne pokušavam da ih pohvatam.
Jedna se ovih dana posebno izdvaja.
Bojim se.. napraviću grešku.
Kako se oduprijeti napadnim mislima za koje nisi siguran da li ti se dopadaju ili ih se trebaš plašiti? Te misli nisu samo puke misli, one bude razornu maštu, one bude osjećaje za koje nisi siguran da li ti se dopadaju ili ih trebaš u korijenu suzbijati.
Elem, koliko god čovjek  pokušavao da drži sve konce u ruci ( i drugim organima), ne uspijeva baš uvijek. Dodje vrijeme kad se osjećaš baš kao da te je neko kidnapovao, pa s tvojim mislima i osjećajima radi šta hoće.
Uvukao se pod kožu, kažu..
Ja.. koja o sebi oduvijek imam predodžbu apsolutno racionalne i kontrolisane osobe, uvidjam da to sad baš i nije tako.
Sad sam kao list na vjetru i bojim se, odnijeće me daleko…