Deja Vu

Vozovi i životne prekretnice, mistika i brzina misli mjerena u gigahertzima… Živimo u različitim dimenzijama, na različitim talasnim dužinama, izgubljeni u traganju, izgubljeni u maštanju i u… praštanju. Tek ponekad bljesne neki znak onog starog “nas” ili je to samo jedan obični glas… koji za cilj ima da razbije tišinu i … njenu oštrinu?

Više se ne opirem. Prepuštam se valu koji me nemilosrdno nosi ka litici.
Ali, nam da ću preživjeti – žilava sam ja žena. Ostaje samo pitanje, šta to bi?

Možda, u životu i jeste tako da nikad i ne saznamo sve. Stvari se dese samo tako i to je to, Ne pitaj zašto, ne pitaj kako. U jednom trenutku se izgubiš i više nikad ne pronadješ. Što je najgore, toga nisi svjestan, ali drugi, itekako, jesu. Desi se samo da ljudi puknu na pola i postanu svjesni da više nisu snažni ni voljni, da više ne žele te igrarije, da je život promijenio kurs i da stremi ka nečem ozbiljnijem, a istovremeno neizvjesnijem i nesigurnijem. Mladost nas napušta, počinjemo se bojati. Brige, problemi, bolesti, eksemi… i čemu onda čovjek da stremi?