Gotovo neprimjetno dani se pretvore u mjesece, a mjeseci u godine – iščekivanja. U borbi sa samim sobom čovjek obično izgubi. Izgubi jer je podijeljen na ono što jeste i na ono što bi trebao biti. U jazu izmedju to dvoje nalaze se svi njegovi konflikti, patnja, tuga, očaj.  I nada da će jednom, ipak, uspjeti da se otrgne. Nada bi trebala biti dijagnoza. Ona je vjerovanje u ono nešto, u čiju se istinitost rijetko kad uvjerimo. Vjerovanje i nadanje je samo rasipanje energije. Svaka misao u kojoj si odvojen od sebe i projiciran u budućnosti ti uzima djelić energije. Vrati se sebi i budi tu. Zašto smo odsutni od sebe i zašto smo se rastegli do vječnosti, a…

Taj osjećaj nedovoljnosti, neispunjenosti… osjećaj da vrijeme izmiče, a još uvijek nemaš svoju bazu, svoj original života. Neki “ostvareni” likovi podstiču na razmišljanje, slažeš se sa njihovim vidjenjem stvari, tako ih promoviraš, prevodeći njihove riječi… ali to ne pomaže da imaš sebe, niti znaš šta je to šta, zapravo, hoćeš. Šta je NAŠ doprinos svijetu? Iz nekog razloga smatram da bismo ga trebala imati. Neki od likova uvjeravaju da nismo rodjeni ni sa kakvim ciljem života i da je dovoljno da mi budemo MI. Ali, šta ako želiš doprinijeti.. Šta je ono što znaš i što možeš dati svijetu? Kopiranje i ponavljanje tudjih riječi čini te samo papagajem i plagijatorom, čini te drugorazrednim bićem.…

Konfuzno vrijeme. Biti dramatičan, biti objektivan, biti patetičan.. pitanje je sad. Savjetovati više nikada nikoga nemoj. Svjedok si da čovjek ni sam sebi ne može vjerovati, ne može si biti dosljedan, pa kako onda drugima da dijeli savjete? Kad nakon cijele vječnosti očajnog maštanja i još očajnijeg djelovanja dobiješ ono o čemu maštaš, ispostavi se da ga ne možeš ni održati ni zadržati, i da te tvoje staro “ja” ,  naviklo na ”hod po ivici” uporno vraća nazad, sve dok se , munjevito brzo, ponovo ne vratiš na staro. Onda opet potraga za trajnijim rješenjem, srećom koja će duže trajati. Primjećuješ da čovjek kad dobije ono što želi, uopšte više…