Da li ste i vi preplavljeni nebitnim, nameću vam se naslovi, iskaču prizori i ispadaju reklame gdje god se okrenete…? Svi su u nekom hypeu, bilježe svaki trenutak svog života, kakva je to samo manija, traže se svjedoci postojanja… Ma, to je već tako godinama, i neće se promijeniti. Što više izloženosti informacijama to veća usamljenost i frustracija. Pobjegao bi od svega toga, u tišinu svoga doma, gdje ti male stvari pružaju utočište i smiraj. Oprano suđe, spremljen obrok… Slušanje knjiga usput… Poneki film. You need to be logged in to view the rest of the content. Molimo Log In. Nisi član? Pridruži Se

Nijedna dubokoumna da ispliva na površinu. Lebdiš na površini svakodnevnice, mehanički ustaješ, spremaš se na posao, odradiš onih 8 sati u cugu, sa sve pripadajućim petnaestominutnim pauzama x2 i polusatnim ručkom. Spremno dočekuješ klijente, čas iz Finske, čas iz Danske, i onda one iz Norveške, pa i domaće švedske. Mnogo je toga za obaviti… telefonski pozivi, logiranje, mailovi, chat, korespodencija uzduž i poprijeko. Konstantni plingovi sa sistema za poruke podobro frustriraju, ali moraš da pratiš sve te aktivnosti, i da se neprestano prilagođavaš updejtovanim informacijama, novostima, kolegama. Raditi za poznate brendove nije nimalo jednostavno, iako je obično potcijenjeno. Moraš biti na visini zadatka i kad pljušte žalbe, kritike, zahtjevi… i…

Kako ti je prošao još jedan dan, neznanče? Da li si zadovoljna ishodom ili ćeš teret svoje duše prenijeti na sutrašnji dan..? Sigurno si pokušao da uhvatiš dan, da napraviš sve ono što si u glavi premetao tih 5 radnih dana dok si čeznuo za slobodom i ležernošću. Ali si, ipak, kao većina, ponesen energijom slobodnog dana, krenuo polagano, s kafom, doručkom, skrolanjem po mrežama, socijaliziranjem… pa, onda još jednom kafom. Sati slobode se tope, i u neka doba se sjetiš da te čeka brdo posla, onog koji ne stižeš u onih 5 radnih dana, čeka te čišćenje, nabavka, spremanje hrane, porodica… Čekaju te nagomilani planovi koje bi rado sproveo…

Može li se pisanjem popuniti praznina što ispunjava cijeli prostor u kome obitavaš dan – noć, bez mogućnosti bijega…? Pišeš u drugom licu jer se libiš ega, obraćaš se svima jer u tebi ništa nije neobično, ništa posebno, pa tu prazninu imaju svi, ako ne sada a ono u nekom momentu svog života. Pisati u prvo licu, ja-pa-ja, odbija kao da bi čovjek sam sebe izdao i samo na sebe mislio kad bi pisao onako.. ja ovo, ja ono, ja sam, ja, pa ja! Ovako je bolje.. znači, ograditi se. Pišem, pišeš, pišemo… pričam, pričaš, pričamo.. svi smo jedna obična brbljajuća mašina. Pričaš na Facebook, pričaš na YouTubu, pričaš na TikToku, komentarišeš,…

Hodajući u svojoj samoći, uzduž i poprijeko gradom, koji se sve više osjeća kao zatvor, ne otrgoh se utisku da, bez obzira na sva duhovna traganja za oslobođenjem od ovosvjetskih zamki i patnje, još uvijek osjećam ogromnu prazninu i žal za nedoživljenim stvarima, mjestima, događajima. Osjećam se neiživljeno, tužno, usamljeno. Dok prolazim pokraj kuće iz koje dopire miris tek pečenog hljeba koji se miješa sa mirisom rascvjetalog cvijeća, osjećam nostalgiju za domom, porodicom, pripadnošću. Toliko pročitanih knjiga o tome kako se trebamo “odvezati” ne vrijedi ni pare kad smo pred naletom tih osjećaja što provaljuju iz same utrobe podsvijesti i ruše sve sagrađene imaginarne kule umišljenosti da možemo biti sami.…

Zvučni zapis objave Amor fati Možda bih trebala nešto napisati, ako ne zbog sebe, a ono zbog tog upornog jednog ili dva posjetioca koji navrate. Nijedan čovjek nije ostrvo, pa tako vjerovatno, ni ja. Mada sam trenutno na jednom izazovnom duhovnom, a prinudnom testu izolacije i iskupljivanja dosadašnjih potiskivanja i nepromišljenosti, znam da ću ga proći i iz njega izaći još bolja i jača. Sve je tu, unutra, nakupljeno kao blokirana energija i mora da se riješi. Nema nikoga drugog da to učini za nas. Nema stoika, nema Platona, Ničea, Junga, Krišnamurtija niti bilo koga drugog, kad ostaneš sam sa sobom. A i ne treba ti niko, ako si iskren…

Kad sebe ovako nosam kao vreću i osjećam se kao najveća propalica na svijetu, sasvim spontano počnem kopati po prošlosti i svemu što sam proživljavala, kako bih pronašla snagu i bar se malo izvukla iz bezdani. Jer, toliko toga je čovjek već prošao, da ne bi nikad više trebao da dvoji i misli da je nesposoban za bilo šta..Osjećam život u svoj njegovoj veličanstvenoj raznovrsnosti, neumoljivoj težnji prirode da se ispoljli u svim pravcima… i nastojim da ga ne sabotiram previše. Prihvaćam sve što mi dolazi, čak i ono što dolazi od mene same. Kojim sam to putima sve hodila, grabila naprijed, šetala, posrtala, ševrljala… ?Prvo je bila osnovna škola,…